Mnogo ljudi voli sebi pripisivati status revolucionara. Kad god se desi kakva pizdarija oni odmah zaviču kako su za sve krivi oni koji su držali vodu u ustima, tj.oni koji su ćutali, hoće reći, oni koji se nisu pobunili. Dok smo mi ginuli i dizali revolucije, vi ste ćutali i podržavali zlo, komuniste, fašiste, ubice, pedofile. Znate ono, kad debeli komšija koji čitavo ljeto nije mrdnuo sa stolice ispred kuće, kaže kako je narod glup i ovca, kako se ne buni i kako nije ni čudo što je stanje takvo kakvo jeste, onda se protegne, podrigne ili prdne i ode u kuću malo prileći. Ili silni taksisti širom Jugoslavije nam bivše, koji stalno drobe o tome kako ljudi ćute i kako su glupi i onda vam pokuša revolucionarno i pravedno naplatiti vožnju dva ili tri puta više nego jeste. Svi frustrirani mizantropi uvijek tačno znaju ko su krivci za stanje u mjesnoj zajednici, opštini, državi, svijetu, najpak i svemiru – uvijek su krivi drugi, jer su kukavice, za razliku od nas hrabrih. Dok su svi ćutali, oni su lupali enter svom snagom i rizikovali da pokvare tastauru i naprave si štetu od dvadeset kerma, dok su kukakvice svoje entere čistili vlažnim maramicama i mazili.

Ovaj iz Sarajeva, sa Grbavice, nije prvi pedofil ni psihopata koji su radili u nekoj školi. Onaj ko žali što ljudi nisu digli svoj glas svakako ne zna ništa o čovjeku, a svakako precjenjuje sebe. Čovjek je mali miš, pacov, sitni glodar. Kao drugo, među ljudima ne vlada ljubav, zajedništvo niti solidarnost – tako da ne možete očekivati od čovjeka da se žrtvuje s ljubavlju za druga živa bića. Arhetipski i idealistički motivi savršene i uzvišene Savjesti i Odgovornosti su infantilne bajke i oni koji okrivljuju čovjeka zato što se ne ponaša kao junak takvih bajkovitih priča nisu ništa drugo do neozbiljni ili neobaviješteni ljudi. Mi smo zombiji koji žive po inerciji, iracionalno bauljajući zakonima fizike, uslovljenosti tijelom i ontološkim datostima svijeta. Oni koji odskoče od većine, žrtvuju se ili sl.nisu dokaz ontološke datosti. Svi žele dokaz – istorija je dokazala da većina voli da ćuti i brine za svoje dvorište. Vi slobodno od miša očekujte da bude veliki mitski orao pravde i ljubavi – ali ako vam se očekivanja i želje izjalove ne krivite miša za to. Nemojte svoje frustracije i razočaranja doživljavati kao Istinu, usud, umjetnost ili dokaz svoje ljepote, pameti ili hrabrosti.

Presuđeni pedofil je nakon što je „sačekao“ da prođe zakonski rok vratio se u školu da predaje djeci fizički odgoj. On je spriječen. Možda se opet ućuti, pa nekada ispliva u drugu školu ili drugi grad i nastavi do kraja života opet da radi. Kao što su mnogi drugi. Mnogi ratni zločinci rade po mnogim ustanova i institucijama širom BiH. Npr.u srednjoj školi Nikola Tesla u Brodu, dvadeset godina je kao profesor ekonomske grupe predmeta radio psihopatski manijak. Čovjek koji je bio potpuno lišen bilo kakve ljudskosti. Bio je poznat po tome što je neko vrijeme (valjda vanhonorarno) radio u Brodskoj miliciji i tamo ljudima koji su privođeni iz različitih razloga (ali i ratnim zarobljenicima) lomio prste u štoku vrata, tukao ih bejzbol palicom, peglom po prsima, a omiljena specijalnost mu je bila da ljude tuče pendrekom po tabanima. Poznato je da od takve vrste mučenja nakon godina počnu da odumiru nervi i da otkazuju udovi. Uvijek je bio pijan na poslu i nikada nije išao na ratište. Bio je sadistički manijak. Svjedok sam svemu tome, tako da ovo nisu rekla-kazala ili preuveličane priče radi dramatizacije. Kad sam jednom tadašnjeg direktora škole R.M. pitao kako on može biti profesor s obzirom da je nakaza, on je rekao da tu ne može ništa dok se ne ode na sud i ne dokaže. Sto živih radnika supa i desetine drugih ljudi nisu dovoljan dokaz. No, i taj direktor bio je mali miš, glodar, koji ne može dobaciti van svog dvorišta, niti želi. I kako se onda ljutiti na nj? Na sve one koji su to znali, a sjedili s njim u zbornici, a smatrali sebe intelektualcima i pravednim ljudima? Na sve te roditelje čijoj djeci je ovaj manijak pričao o životu. I td i sl. Mi od svojih frustracija i zbog preduvanog ega volimo od svega praviti romantične melodrame. Zlo se podrazumjeva. Zlo nije polujarac-polučovjek, niti demon kome iz očiju sijeva vatra i ima rep oštar kao mač. Zlo je nasmijani komšija. Demon je simpatični profesor koji stalno priča o tome kako ima dijabetes i koga sažaljevamo, zlo prolazi pored nas u autu.

Nakon što na početku svoje knjige „S onu stranu krivnje i zadovoljštine“ Žan Ameri opisuje svoja iskustva nakon što ga je uhapsio Gestapo, o tome kakav čovjek p/ostaje nakon brutalnih batinjanja i ponižavanja, na kraju knjige, između ostalog i kaže, kako je tako glupu teoriju kao što je „banalnost zla“ Hana Arent mogla smisliti samo zato što je zločince gledala kroz debelo staklo sudnice i sa sigurne distance.

Žrtva zauvijek ostaje sama.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (01.01.2023.)