Svi smo mi izašli iz Gogoljevog šinjela, govorio je Dostojevski. Na ovom festivalu shvatio sam da je dosta knjiga napisanih zadnjih godina na postjugoslovenskom prostoru izašlo iz Kovačevog „Vremena koje se udaljava“. Iako se pisci, iz meni nedokučivih razloga, ubiše objašnjavajući da je sve to fikcija, da nisu autobiografski zapisi. Kobiva, čim se zapiše postaje fikcija. Ko bi to shvatio. No, u naše doba, kad pojmovi više ništa ne znače, to jest podvrgnuti su potpuno slobodnoj interpretaciji, u doba krajeva i smrti – kraj istorije, kraj čovjeka, kraj slobode, smrt događaja, smrt privatnog, postistine, postmetafizike – nema druge nego prihvatiti subjektivna tumačenja. Zaboravismo na „kraj ispravljanja krivih Drina“.

Elem, mene su se najviše dojmile (ovo je fikcija, nije subjektivno) promocija knjige Semezdina Mehmedinovića. Sjajan, tih, suzdržan, nenametljiv čovjek koji vraća vjeru u ljudskost. Istini za volju, knjiga „Ovo vrijeme sada je“, subjektivno, naravno, kako bi drugačije, odveć lična i meni stoga ne baš pretjerano zanimljiva, iako su ritam teksta i ljepota rečenice zaista majstorski. Moguće i da ja ne razumijem književnost, jer je sve manje i manje čitam zadnjih deset-petnaest godina, izuzev poezije. No, kad mi se čita o fenomenu sjećanja i sličnim temama radije posegnem za esejima ili traktatima koji se bave konkretno tim fenomenom. Na toj promociji sjetio sam se i najboljeg epistemološkog stiha za koji znam. Na početku same promocije moderator Đorđe Krajišnik pročitao je početak Eliotova „Četiri kvarteta“: „Vreme sadašnje i vreme prošlo/su oba možda prisutna u vremenu budućem./A vreme buduće sadržano u vremenu prošlom./Ako je čitavo vreme vječno prisutno/Čitavo vreme je neiskupivo.“ I stao je taman pred epistemološkim ključem za ovaj svijet: „Što je moglo da bude jeste apstrakcija/i ostaje stalno mogućnost/samo u svetu spekulacije.“ Pa se sjetim i „Bio je veliki lov (sa hrtovima) na nedokučivi smisao svijeta“ iz „Godine lovca“ Česlava Miloša. Recimo, za „Godinu lovca“ i „Pas krajputaš“ Miloš nikada nije govorio da su fikcija. Ili, nedaobog, stvarnosna proza. Kao da postoji nestvarnosna. Treća najljepša stvar je radionica pisanja bajki za djecu. Sjajna ideja.

Na svim promocijama, otvarana su mnoga pitanja, polemike, diskusije, drugačija čitanja i viđenja svijeta i u tome je ljepota druženja i govora. „Dijalog je govor života, a monolog govor smrti“, rekao bi drug Platon. Nismo tu da se slažemo, nismo Teletabisi. Kao emotivna bića, kojima objektivno sagledavanje nije dostupno, niti moguće, sjajno je da razmijenimo mišljenja bez rakije, krmetine i kupus-salate.

Druga najdojmljivija stvar bila je izložba „Oganj ili svjetlost“, koju je osmislio Hadron Higgs, konceptualni umjetnik iz Sarajeva. Izložba je u duhu romana „Farenhajt 451“. „Niko više nema vremena ni za koga drugoga“, jedna je od bolnih istina našeg doba i rečenica iz romana Farenhajt. Zato je Festival književnosti Imperativ i sociološki fenomen, jer spaja i povezuje, oplemenjuje i obogaćuje, upućuje nas jedne na druge, a Ja ne postojim bez susreta s Drugim, uporno su ponavljali Buber i Levinas. Festival prijateljstva, takoreći. Stoga, iskrena zahvalnost Saneli i Saški i svima ostalim koji nas povezuju i upućuju jedne na druge.

Žao mi je što je Selvedin Avdić nije mogao doći, a svakako je sjajno što smo mogli slušati Adnana Šehića, Milanku Blagojević, Milana Rakulja, Vladanu Perlić, Katarinu Mitrović, Miljenka Jergovića, Bojana Savića Ostojića– koji se savršeno nadovezao na pitanje sjećanja kao i Mehmedinović, kao i Jergović, samo u potpuno drugačijoj formi, koji je napisao sjajnu knjigu „Ništa nije ničije“ – kao i predstavnike, vlasnike i urednike izdavačkih kuća Enklava, Lom, Geopoetika, Imprimatur i mnoge druge.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (09.06.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal