Knjiga „Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)“ upravo je objavljena u izdanju Imprimatura i Antikvarijata Ramajana iz Banjaluke, u sjajnom prevodu Borisa Maksimovića i sa pogovorom Miljenka Jergovića.

***

Može se reći da ovaj esej u formi pisma prijateljski, indirektno komunicira kako sa Kiševim „Savetima mladom piscu“, tako i sa Rilkeovim „Pismima mladom pjesniku“. Međutim, De Luka je suptilniji i jezgrovitiji pisac potpuno sažetog iskaza. On ne potcjenjuje čitaoca time da mu naširoko objašnjava stvari. I taj svoj način objašnjava kroz primjer pjesnika Markosa Ane (str.24): „Kada mu se čini da njegova riječ nije najjednostavnija moguća, on traži u rječniku još običniji termin.“

Zato je njegova sveukupna poetika prepuna tišine, mira, nenametljivih a izuzetno snažnih slika i metafora („Pismo je meduza u potrazi za milovanjem. Unaprijed znaš da će primalac pokušati da ga odgurne.“), poziva na šetnju i beskrajne ljubavi prema čovjeku i pravdi.

Ova knjiga započinje pozivom na šetnju i hodanje. Ne preporučujući pisanje mejlova on kaže:„Pismo mora da ide malo pješke, spajajući dvije tačke koracima.“ Odmah se sjetimo Ničea, koji kaže kako sve važne i velike misli dolaze na golubijim nogama, dok šetamo. Ili Toroa, „Jer svaka šetnja jest neka vrsta križarskog pohoda, koji propovijeda neki Petar Pustinjak u nama, da krenemo i ponovo osvojimo svetu zemlju iz ruku nevjernika.“

Indirektno, njegove knjige pozivaju na usporavanje, i usporavaju nas. Pozivaju nas na povratak sebi, što je jedina sloboda. Obnavljajte život hodajući u tišini, parafrazirajmo Ijana Kertisa. Znajući da u „Proživljenoj muzici“ više navija za Koena u u odnosu na Dilana, lako ga možemo zamisliti i kako u sebi ponavlja stihove „Walk in silence...“, Ijana Kertisa i benda Džoj divižn.

O pozivu na mir i pribranost De Luka će reći i ovo: „Devetnaesti vijek je mnogo koristio uzvičnik, dvadeseti malo, ja sam ga ukinuo iz svojih tekstova, ali to nije pravilo, više je uzdržavanje. Moraju mi biti dovoljne samo riječi da izazovu uzvičnik u onome ko ih čita, mora ga staviti on ako ga osjeti, inače mi se čini kao emocija izazvana na vještački način, kao natpis 'aplauz' u emisijama.“

Toliko je još toga u ovoj knjizi. Sjajan mali traktat o vjeri, prevođenju, talentu, poeziji, imigrantima i kaznionicama, domovini zvanoj književnost.

Ovom prilikom zahvalio bih se svom prijatelju Semiru Hodžiću, koji mi je otkrio Erija de Luku, Borisu Maksimoviću, koji je preveo ovaj tekst,te Tvrtku Klariću koji je preveo i prevodi mnoge druge.

***

Eri de Luka je italijanski pisac rođen u Napulju 1950.godine. Slično Beli Hamvašu, u životu se bavio svačim. Bio je zidar, pomoćni radnik na aerodromu, vozač kamiona. Govori nekoliko jezika, sa kojih i prevodi. Između ostalog prevodi i starozavjetne tekstove sa hebrejskog.

Dobitnik je mnogih velikih i važnih književnih nagrada koje ga svrstavaju u red najvažnijih savremenih evropskih pisaca, isključivo izvan Italije.

Napisao je romane „Dan prije sreće“, „Tri konja“, „Ti, moj“, „Nemoguće“, „U prirodnoj veličini“, „Težina leptira“, zbirku eseja o muzici „Proživljena muzika“, „Svetice sablazni“itd. Objavljena je i njegova prepiska sa Izetom Kikom Sarajlićem pod nazivom „Bratska pisma“.

Vozio je konvoje pomoći u Bosnu za vrijeme rata, a u Srbiju je putovao 1999.godine u znak protesta jer Nato avioni polijeću sa teritorije njegove zemlje. Iskustva koja je stekao na tim putovanjima opisao je u knjizi „Prizemlje“.

Ove godine Imprimatur i Antikvarijat Ramajana objaviće i njegov esej „Riječ protiv“, za koju sam autor kaže da mu je najvažnije djelo.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (26.04.2021.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal