„Koliko imaš godina, šta ono reče? Već 36 i još se nisi udala i rodila dijete? Pa, šta čekaš?“

Upravo ovo pitanje dobih prije dvije godine od nepoznate ženske spodobe, htjedoh reći osobe. Upoznale se sasvim slučajno samo koji sat ili dva ranije a već se drznula zavirivati mi u maternicu. Mada takva i slična pitanja zaslužuju neku žestoku reakciju, suzdržah se da ostanem mirna i ništa ne kažem.

Možda o ovome ne bih ni pisala da me ljutnja ne drži još od ponedjeljka. Znači četiri puna dana. Nesretnim slučajem, kako drugačije vanredno stanje opisati, sam dio jedne viber grupe. A općepoznato je da teško da postoji nešto odvratnije od viber grupa. Kako god, u ponedjeljak u zajedničkoj viber grupi cijelog kolektiva škole u kojoj radim, među silnim porukama se ukaza i jedna od „kolegice“ koja piše kako one, koje nemaju djecu, ne razumiju kolika je to obaveza i tegoba na njima majka da pored svog posla još i sa svojom vlastitom djecom moraju raditi zadaće kući.

Grupa koja ima preko 65 osoba uvezanih, a većinom su žene, u roku od par minuta mogla je pročitati isto. Prvo blagi šok i nevjerica, pa postepeno ljutnja. Opet se suzdržah i prećutah. Ali ne i druge. I to ne samo one koje iz raznih razloga nemaju djecu, nego i kolegice koje su majke. U roku od par minuta osudiše takvu izjavu.

Takozvana akademska građanka, učiteljica, osoba koja bi trebala biti puna empatije jer na kraju krajeva izvodi generacije učenika svake godine, žensko, priča da je teže majkama od onih koje to nisu.

Malo je nedostajalo da je upitam da li se to kaje što ih izrodi onomad čak dvoje, jer sad ne bi morala toliko kukati. Suzdržah se.

Možda je do mene ali se ne otimam utisku da se djeca rađaju samo da se zadovolji nekakva društvena forma, nekome začepe usta dokazujući da nisi jalova ili se jednostavno „zalomi“ (uvijek sam se grozila na taj izraz), pa sada roditelji naveliko kukaju kako im je teško i dosadilo biti s djecom kućama (da, takve poruke prosvjetni radnici dobijaju) i kad će ih moći ponovno poslati u školu.

Gdje nestade onaj osjećaj za sram da zabadaš nos u nečiji privatni život?

Šta ti imaš od toga da zapitkuješ kad će ko rađati djecu i šta čeka osim da pokazuješ da si neotesana mahaluša?

U životu nikada nikoga nisam pitala kada planira i planira li uopće porodicu, zašto čeka godinama iako je u braku (jer je brak mjerna jedinica na Balkanu za osnivanje porodice) i sl.

Suviše sam se priča naslušala i znam kakva je patnja proći i kroz spontane pobačaje, neuspjele VTO ili zdravstvene poteškoće koje trudnoću ne dopuštaju. Radovala sam se svakom uspjehu meni dragih ljudi kada su se ostvarivali kao roditelji, tugovala kada nije išlo kako su željeli. Šutila i bila tu ako zatrebam.

Izjave tipa da je žena ostvarena samo ako je rodila dijete i da kao majka više vrijedi od neke koja to nije, neprihvatljivo je i za mene predstavlja najniži stepen malograđanštine i neotesanosti neke spodobe.

2020. godina je. Biti roditelj je izbor a ne obaveza i moranje. Može se ne željeti imati dijete a zbog takve odluke se niko ne smije diskriminisati ili pak ponožavati. Na kraju, žena ima pravo da radi sa svojim tijelom šta god joj volja, bila ona u braku ili ne, nebitno šta joj mater, ćaća, strina, rodica iz petog koljena govori. A o komšinici da i ne pričam.

Hoće li ili neće se ostvarivati kao majka i ako hoće koliko će djece imati je do žene i njenog partnera a ne do zatucane mahale koja bi svime upravljala samo se ne sobom bavila.

Ne gurajte svoje mahalske njuške u tuđe reproduktivne organe i prestanite vrednovati osobe prema tome da li su se ostvarile kao roditelj ili ne. Vrijeme iskorišteno da se postane bolji čovjek je sigurno kvalitetnije utrošeno od onoga provedenog osuđujući druge i postavljajući roditeljstvo kao mjernu jedinici za išta na ovome svijetu.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (07.05.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal