Sa Husinog balkona vidi se most koji spaja Bosanski i Slavonski Brod, a time i Bosnu i Hrvatsku. Taj stan nalazi se na početku ulice Drage Vidoševića, lokalnog heroja Drugog svjetskog rata. Kasno je popodne 06.oktobra 1992. Huso koji ima šezdeset godina sjeo je sa svojom bolesnom suprugom da večera. Žena ga je zamolila da donese teglu sa salatom, koja je bila u frižideru. Stan je bio malen, pa je frižider bio smješten na balkon. Izašao je na balkon, po automatizmu otvorio frižider, uzeo teglu sa kiselim krastavcima i zatvorio isti. Na tren podigavši glavu Husi se odsjekoše noge, ispade mu tegla i razbi se o pod i ostade skamenjem nekoliko sekundi kao nekoliko godina. Most je bio prepun ljudi koji su trčali, upadali jedni preko drugih, osvrtali se, plakali ... žena ga upita Šta se dešava, a on protrča kroz kuhinju i istrča u stubište i poče zvoniti na vrata svih komšija na svom trećem spratu – muk. Potpuna tišina. Već uveliko uspaničen strča na drugi sprat i pozvoni na sve tri zvona – ništa. Potpuni muk. Na prvi ... Narednih dvadesetpet godina nekoliko puta je pokušao prepričati taj događaj i svaki put bi mu se oči napunile suzama, a mišići oko usta toliko zgrčili da nije mogao više pričati.

Bajram neke godine, sjedimo ispred srušene kuće njegove sestre u centru Bosanskog Broda. Podne. Pustim ulicama prolaze neki ljudi. Kraj mjeseca maja. Rascvjetale i vesele višnje uokolo. Luk i zelena salata u susjednom dvorištu. Treći glas, niotkuda, kaže, Onaj me bejzbol palicom tukao po glavi kad sam imao četrnaest, Još uvijek ponekad sanjam kako ga koljem ...

***

Ako bi neki topos mogli posmatrati kao živo biće, živi organizam, mogli bi reći kako sudbina Bosanskog Broda nalikuje sudbinama likova iz antičkih tragedija.

U svom ne tako dugom vijeku (u osvit zadnjeg rata, 1991.proslavio je tristo godina od prvog pomena u nekom pisanom dokumentu) tri puta je u potpunosti rušen. Prva dva puta se oporavljao, za ovaj zadnji put koji se dešavao od maja do decembra 1992.nije sigurno da će se ikada oporaviti.

Prvi put u oktobru 1697.kada je austrijski princ Eugen Savojski prešao Savu sa susjedne obale i zauzeo Brod, spalio ga je i srušio do temelja; neki istoričari kažu da je dotični, ne bez razloga, nosio nadimak Palikuća. Nekoliko dana kasnije sa svojom vojskom spalio je i Sarajevo.

Drugi put Bosanski Brod je srušen u Drugom svjetskom ratu. Kako je bio sjedište naftne industrije prijeratne Kraljevine utoliko je bio zanimljiviji za rušenje. Dodatna „sreća“ bila je da je početkom urušavanja Trećeg rajha, sjedište NDHa iz Zagreba prebačeno u Slavonski Brod. Prema nekim izvorima Slavonski Brod i Zadar su najbombardovaniji gradovi Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo kako bilo, ustaše su po selima oko Broda klali Srbe kao piliće i rušeno i paljeno je nemilice (Slavica Hrečkovski je napisala izuzetno potresnu knjigu sa svjedočenjima preživjelih, a i svi smo u porodici ili komšiluku imali baku ili djeda koji su bili svjedoci), kako od ustaša i Nijemaca, tako i od savezničkog bombardovanja. Međutim, kako je Jugoslavija poslije pedestih ozbiljno radila na obnovi, a Brod bio strateški važan, brzo je obnovljen i brzo je napredovao. Bio je jedan od najbogatijih malih gradova (35000 stanovnika) u Jugoslaviji.

Ne lezi vraže – čitavo ljeto 1991.prošlo je u znaku sirena za vazdušne napade iz Slavonskog Broda. Jesen iste godine niz Savu su se noćima slijevale detonacije sa slavonskih ratišta, i desio se napad na kasarnu JNA u Slavonskom Brodu. Tih dana je iz Slav.Broda na Bosanski ispaljeno nekoliko granata.Te zime 1991-1992.Stevo i ja imali smo trinaest godina. Samim tim, ta zima nam je bila divna. Čarobna. Grad je bio bogato ukrašen, uvijek pun ljudi. Mi smo stidljivo počeli izlaziti i ići na prve kocerte. Te zime je bila Crvena jabuka i Zabranjeno pušenje u Domu sportova, u kojem je nekoliko godina ranije igrana košarkaška utakmica između Jugoslavije i Amerike. Tu je redovno i nastupala Bosna, lokalni ženski rukometni klub, koji je bio prvak Jugoslavije. Tj.bili su prvi na tabeli, a uzimanje prvenstva zajebao je jebeni rat.

Polako smo sa Opstanka, Nedjeljnog zabavnika TVSA prelazili na „opasnije“ sadržaje, kao što je kupovanje kaseta Psihomodopopa, Zabranjenog pušenja i šetanje sa vršnjakinjama po nasipu pored Save.

Nedugo potom, 03.03.1992.na ćošak Radničke i Beogradske ulice dovežen je jedan vatrogasni kamion i postavljen kao barikada. U žutom stojadinu moj komšija J.B. dovezao je nekoliko ljudi i iz gepeka su izvađene puške. Stojadin je otišao i još nekoliko puta se vratio sa ljudima i puškama. Dvjesto metara dalje već je bila srpska barikada. Jedan crveni autobus harmonika. I oko 16:10 časova je počelo puškaranje i tu i tada je počeo rat u Bosni i Hercegovini.
Tih dana su Srbi pričali da je Slavonski Brod pun hrvatske vojske koja se povukla iz Vukovara i da pripremaju pokolj srpskog stanovništva Bosanskog Broda, kojeg je većina bila u gradu i nekoliko sela, dok su s druge strane Hrvati i Muslimani pričali kako su srpska sela bila puna rezervista iz Srbije, koji pripremaju pokolj hrvatsko-muslimanskog naroda. Šta je bilo iza svih tih priča ne bih znao. Jedino što pouzdano znam jeste da su i jedni i drugi i treći bili naoružani već u jesen 1991. Kad je priznata Hrvatska, u jesen 1991., komšija O.M., Musliman, sa svojim starijim sinom slavio je tako što su pucali iz dve automatske puške, u Skopljanskoj ulici, u samom centru Bosanskog Broda. A kod školskog prijatelja M.J., Srbina, viđao sam pušku svaki put kada bi kod njega svratili iz škole.

Ono što će uslijediti u narednih sedam mjeseci biće strašno i stravično, fatalan izljev iracionalnosti i čudovišnosti u koju ljudski rod može zapasti.
Ljepši su gradovi koji nisu gorjeli. U njima ima topline. U izgorjelim nema ni uspomena, ni sjete. Samo vatra. I ništa.

Kažu da je gorjelo cijelo ljeto 1992 – dva velika srpska predgrađa, desetak sela i kuće po gradu. Dvadeset kilometara u dužinu i deset kilometara u širinu. Oni sa iskustvom kažu da samo jedna kuća natopljena uspomenama i radošću onih koji su se tu rađali, živjeli, dobijali djecu, zaljubljivali se i tugovali – gori sedmicama i kao da joj se na neki mističan način neda izgoriti i ugasiti ... kao da vatra jeca za onim koji joj je poklonio cijeli život ... da je gorjelo od maja do oktobr6a ... kaže Milenko da je od svega što je ostalo kada je otišao u maju, samo na vratima sobe našao crtež, koji je njegov brat nacrtao nekoliko mjeseci prije rata. Brat je poginuo tri mjeseca ranije. Sve ostalo je spaljeno. Dva sprata kuće. Garaža. Dvorišna. Ništa nije ostalo. Vinova loza ispred kuće samo da podsjeća na baku koja je u njenom hladu provela zadnje godine života i često ponavljala Draga moja djeca, srca prepunog nježnosti onog koji zna da će uskoro napustiti naše rajske i paklene vrtove ...

Devet logora na tri ili četiri kilometra dužine. Armin će jednom reći, Ja ne znam ništa o tome, znam samo da je Šemso nekada prolazio sa bejzbol palicom i pri povratku ponavljao Malo sam ih učio pameti ... lokalni klošar ... pa pomislim kako su i Nijemci govorili da nisu znali za Aušvic, ili Srbi za Srebrenicu. Svi su u okršajima koristili torte i cvijeće i nikom nije jasno otkud mrtvi ...

Kad su se vratili Srbi su mahnito skidali krovove i prozore sa Hrvatskih i Muslimanskih kuća i stavljali na svoje paljevine, da bi svoju djecu zaštitili od kiše i vjetra i tako je ostatak grada koji nije gorio ostao bez krovova i vrata ... nestale su tajne i uspomene ...
I umjesto istorija, taj topos posta Poezija.
I tu počinje roman Mulat albino komarac, autora Steve Grabovca, upravo objavljen od starne IK Imprimatur iz Banjaluke.

Ovu knjigu možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije