Mnoge su velike teme kojima se bave meditacije Marka Aurelija, cara-filozofa, ideala vođe društva kakvog se sanjalo od drevne Indije i Kine, do Sokrata i Platona i svih Starih.

Marko Aurelije pravim imenom Marko Anije Ver, rođen je 121.godine u Rimu. Roditelji i djed su mu bili jako bogati ljudi i u tom segmentu Markov život podsjeća na život Sidarte Gautame Bude. A i po veličini i ljepoti svoje poruke i filozofije.

Poslije očeve smrti, koja ga je zadesila u ranom djetinjstvu, Marka je posvojio car Hadrijan, koji je sigurno najviše uticao na razvoj ovog veličanstvenog duha.

Nakon smrti cara Hadrijana 10.jula 138.godine, Marko Aurelije biva uzdignut u cara, po želji samog Hadrijana, a već iduće godine, u svojoj osamnaestoj godini postaje cezar. Međutim, za svoje vladavine i života bogovi ovozemaljskih puteva nisu mu bili nakloni: ratovanja, smrt djece, smrt voljene supruge Faustine o kojoj govori, potresi u Izmiru, poplave Tibra, i epidemija kuge, koju je vojska donijela iz ratova vođenih po Aziji protiv Parta.

Frontovi su otvarani u slivu Dunava, od današnje Bratislave, u mađarskoj na obali rijeke Gran, sjeverne pritoke Dunava, te oko današnjeg Beča gdje se bori protiv Germana, (gdje su napisani neki dijelovi ove knjige) ali i Sremske Mitrovice, pa sve do Grčke i Egipta.

Od trinaestoro djece preživjelo je samo šest, od kojih je i budući car Komod, koji takođe caru donosio mnogo nespokoja. Iako istoričari vole da naglašavaju preljube i nevjerstva njegove supruge Faustine, on o njoj govori kao o milosti bogova, kao o “nježnoj i jednostavnoj” 1.17.

Međutim, stoici, fatalisti ljubavi prema sudbini, amor fati, (Seneka: “ni u jednoj školi nema više dobrote i blagosti, ni u jednoj nema više ljubavi prema ljudima, više pažnje usmjerene na opšte dobro. Svrha koju nam ona određuje jeste da budemo korisni, da pomažemo drugima i da se staramo ne samo o sebi, već i o svima uopšte i o svakome posebno.”) drugačije gledaju na nepovoljne okolnosti koje nas snalaze za života, i ova Senekina maksima biće nit vodilja cijela ovog djela i života Marka Aurelija. U 6.44 Marko kaže “Ako su bogovovi odlučili nešto o meni i mojoj sudbini, učinili su to sigurno dobro.” Taj vrhunski stav možemo oslikati i riječima pjesnika Tukarama:

“ako iz vedra neba
Doleti meteor
I sruši ti kuću
Tada znaj
Bog te posjećuje
Kad iz vedra neba doleti meteor
I u trenu nestane sav tvoj svijet
I postaneš jako pričljiv
Pokušavajući drugima objasniti svoju bijedu
Tada znaj
Bog te posjećuje”

Stoici ne plaču, ne jadikuju, ne bogohule i samosažaljevaju se, ne pokušavaju sebe prikazati kao žrtvu, nego se “bez straha prepuštaju svojoj tragičnoj sudbini nadljudi” (Ferdinand Lo), tj.oni nadilaze varljivi svijet čula, ne pokušavaju svemir i njegov tok ili ono na šta ljudsko biće ne može uticati mijenjati i proklinjati, nego pokušavaju od sebe načiniti bolju osobu i tako učiniti dobro svojoj zajednici ali i cijelom svijetu – jer u krajnjem svi smo dio jedne cjeline i ako povredimo i najmanji njen dio povrijedili smo cijeli svijet i svako biće ponaosob. “a ako je stvarno uradio nešto nepravedno onda radi kao da je samom sebi izgrebao lice”

…

Pjer Ado kaže kako je nama koji živimo u Gutenbergovoj eri teško pojmiti kako je opstanak tekstova iz starih vremena ravno čudesnoj pustolovini. Prepisivani su na loše podloge, nekad namjerno, nekada slučajno prepravljani su i oštećivani od strane prepisivača, a naposljetku su morali preživjeti i mnogobrojne požare u kojima su nestajale antičke biblioteke.

O razlozima nastanka ovog predivnog i važnog djela postoje mnogobrojne špekulacije i pretpostavke ali niti jedan nije pouzdan. Neki istoričari tako kažu da nije nikada ni planirano za objavu, da je car pisao baš za sebe, neki kažu da je pisao svom sinu Komodu za vaspitanje, neki da je car izgovorio vojnicima.
Prvi pisani trag o ovoj knjizi pojavljuje se u X vijeku u vizantijskoj enciklopediji Suda. Potom ju citira Johan Rojlih u XVI veku u knjizi De arte cabalistica, međutim, moraćemo sačekati 1559.da bi cijeli rukopis bio štampan u Cirihu i tada se prvi put obznanio Zapadu. U narednim stoljećima knjiga će dobijati razna imena kod raznih izdavača i na raznim jezicima. Prvo će vizantijski mitropolit Arete da ih opiše kao “etičke spise namijenjene njemu samom”; na drugim jezicima biće naslovljavani kao “Misli”, “Meditacije”, “Tablice”, “O ljudskoj dužnosti”, “Moralne misli”, “Njegov razgovor sa samim sobom”, “Putevi prema sebi” i dr.

…

Mnoge su velike teme koje se koncentrično prolamaju, pojavljuju, obrađuju i uporno vraćaju na stranicama ovog “vječnog evanđelja”, ove obimom nevelike knjige a tako velike i značajne u ljudskoj istoriji. Ako znamo da postoje pisma koja je Marko razmjenjivao sa svojim učiteljem retorike, biće nam i jasnija forma samog djela, koje je pisano po strogim pravilima retorike i zašto se neke teme i misli uporno vraćaju i ponavljaju.
Ove meditacije su prije svega etički spisi, misli i savjeti iz praktične etike, o tome kako urediti život i postići da isti bude ispunjen pravičnošću i radošću, a što bi dovelo do glavnog cilja, mirne smrti, tj.rastanka duše i tijela, duha i materije, preko metafizičkih i ontoloških tema, doduše, ponekada nedorečenih, ponekad proturječnih, pa do psiholoških razmatranja i savjeta o ljudskoj prirodi i ljudskim su/odnosima.

Cijelo djelo bavi se ustvari time kako transcendirati okove materijalnog, okove tijela, tj.kako nadići dvostranosti prolaznog svijeta i percepciju relativnog poimanja svijeta koji nas okružuje i njegovih pojava, te našom interakcijom s njim. Najprostije, ovo je knjiga koja nas pokušava podučiti oslobođenju, koje bi nam dalo mir uma i spokoj srca, sreću i radost, što je prirodna i vječna težnja svih živih bića.

Kako dostići mir? Tako što ćemo kontrolisati um, čula i nagone? U 8.48 jasno je rečeno kako um i inteligencija trebaju kontrolisati čula i nagone i ne dopuštati im da rade šta hoće, ted a moramo imati jasne ciljeve u životu da nas nagoni I želja za tjelesnim uživanjima ne bi razvlačile na sve strane.

U Bhagavad Giti imamo metaforički opis nekontrolisanih čula koja samo teže kratkotrajnoj nasladi, opisanih kao pet divljih konja, tijelu kao kočiju u koju su ti divlji konji upregnuti i Dušu, Jastvo kao kočijaša koji pokušava upravljati tom kočijom. Dakle, Marko nam propisuje sredstva i načine kako da ovladamo tim divljim konjima, i to propisuje kao vrhovnu zadaću života i stalno iznova ponavlja da ne zaboravimo da će nam dosuđeno vrijeme jako brzo isteći, da nam je smrt za vratom – smrt ne kao strašilo kojeg se treba plašiti I strepiti pred njim, nego kao podrazumijevajući činilac trajanja – te da tu smrt treba dočekati spokojna i vedra lica, te ju prijateljski zagrliti i s njom otići žeti ono što smo u životu sijali. Stoga nam on stalno iznova propisuje – kao vrhovnu obavezu - i preporučuje ljubav za bližnjeg, blagost prema živim bićima, “primajte skromno a praštajte rado” 8.33, nikad ne govoriti ružno o drugima. “Misli stalno na to i vježbaj se u tome” 10.11 – dakle Samom sebi nam stalno propisuje praksu, a ne bavi se samo pukom spekulacijom i mentalnom gimnastikom o stvarima koje je teško razumjeti i koje čovjeku ne donose olakšanje od briga i tjeskoba, nego ga priprema za glavno poglavlje u životu, kojem nas podučava ovaj poštovalac Sokrata, koji nas sa Platonom opet u Fedonu podučava plemenitoj vještini filozofiranja. “Biti filozof znači imati stalno smrt pred očima”, tj.biti svjestan prolaznosti, tragičnosti tjelesnosti I ovozemaljskog, ali I postojanju onostranog I duhovnog svijeta I života.

Ovo je knjiga koja stalno govori o osvajanju slobode i nadilaženju lanaca svakodnevice, o poglavlju kada će Jastvo koje je smešteno u kavezu tijela napustiti svoj dom i uputiti se prema daljnjem odredištu.

Kontroliši nagone, uzdržavaj se od ugađanja čulima, budi dobar, voli, budi uvijek dobar, voli sve. Budi dobar. Voli. Te se misli kao talasi stalno udaljavaju I uporno vraćaju još jače – budi dobar, voli sve …

Čovjek se mora učiti kontrolisati i svoj unutrašnji život, loše unutrašnje dijaloge preobraćati u dijaloge korisne za sebe, za dušu, a loše misli o drugima zamjenjivati dobrim mislima. Car nam navodi bezbroj razloga zašto je dobro i korisno za nas, ali i sve koje volimo i cijeli rod – te i u ovom slučaju treba napomenuti kako nam stoici propisuju da uvijek druge stavimo ispred sebe, da im uvijek budemo pri ruci i na korist, te da radost donosi stanje u kome smo sebe izmjestili iz centra zbivanja i da nam to što stalno sebe stavljamo u centar i mislimo samo o svojoj koristi, bez brige za drugog, donosi mnogo tjeskobe, straha i nemira – o čemu je u naše vrijeme ekstremnog egocentrizma teško i misliti, nekmoli živjeti ili težiti tome da srce i svoje cjelokupno biće usmjeravamo ka tom cilju. Htjeli ne htjeli, car će nam reći da drugog puta do sreće nema, do bivati nesebičan, sve više svakim danom. I stalno iznova ispravljati i sređivati karakter usavršavajući se u dobroti i plemenitosti.

Osim toga, čovjek se mora naučiti da posjeduje samo sadašnji trenutak, da mora odbaciti misli o prošlosti i budućnosti (o čemu nam neki psiholozi 2000 godina kasnije pišu i otkrivaju toplu vodu) te da sve što radimo moramo raditi sa potpunom posvećenošću i potpunom usredotočenošću, ako želimo da naše radnje i djelovanje donesu pravilan plod, bilo to kuhanje ručka, molitva Bogu ili učenje – moramo biti prisutni u sadašnjem trenutku. Življenje u sadašnjem trenutku je i lijek za psihu, jer živjeti u prošlosti najčešće znači jadikovanje, dok maštarije o budućnosti su takođe sentimentalne i iluzorne žudnje, dok je naš samo sadašnji trenutak i samo u njemu možemo biti srećni i potpuni. “Sa smrću podjednako gube i najstariji starac i najmlađi mladić. Jer svaski od njih može biti lišen samo sadašnjeg trenutka, pošto, u stvari samo njega i ima, a ono što neko nema, ne može ni izgubiti.” 2.14

Car nas uči i da ne gajimo gnjev i mržnju, da ona muti razum i pravilno razlučivanje, da um treba biti iznad emocija i kontrolisati emocije, a ne obratno. Biti iskren i otvoren sa ljudima oko sebe, ali to pokazivati primjerom a ne riječima, iskrenost treba živjeti a ne se samozavaravati i pokušavati varati i druge. “Dobrota je nepobjediva kad je iskrena” 11.18

Život i postojanje nisu samo igra slijepih sila slučajnosti i ništa više.

Tragedija (11.6) nas uči pomirenju sa svijetom i sobom, i da je pozornica u pozorištu i pozornica u životu jedno te isto i da nas sve to može zadesiti i u stvarnosti, ali da je sve što se desi povoljno za nas, jer svijet i kosmos su Umni i podređeni našem ličnom rastu i razvoju, čak i kad su okolnosti našeg života najbolnije i najtragičnije. Pred svim okolnostima treba ostati miran, niti za povoljnim treba juriti, niti od nepovoljnih bježati. “Sreća i nesreća su kao dolasci i odlasci ljeta i zime i osoba mora naučiti da ih podnosi bez uznemirenja”, kaže Bhagavad Gita 2.14.

Naravno, teško bi bilo pobrojati sve važne teme ove knjige koju je napisalo tako neizrecivo veliko životno iskustvo, i tako beskrajno plemenito i lijepo srce.

Ne kudi, ne sudi, ne tračaj, ne budi muha koja na livadi punoj cvijeća pronađe samo izmet, već budi pčela koja na gomili izmeta vidi samo cvijet, ne popravlja druge i svijet, popravljaj sebe i pokazuj svojim primjerom dobrotu, iskrenost i ljubav za svakoga. “Ne raspravljaj o tome kakav treba da bude dobar čovjek, nego ti sam budi takav.” 10.16

Ovu knjigu možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije