Oduvijek sam se pitao šta je Ljubav.  Oduvijek. I provodio dane, mjesece i godine razgovarajući sa sobom i drugima o tome. Potaknut danima provedenim u šumi za vrijeme granatiranja i preživljenim fizičkim zlostavljanjima u ranom dječaštvu, u nekom trenutku je to pitanje postalo od krucijalne egzistencijalne važnosti. I onda i pročitah tone knjiga poezije, romana i studija o Ljubavi i srodnim temama. Čak i napisah jednu studiju; a objavih ju za sada. Elem, Lem Stanislav, em, mi i Celan. Da li Jezik može dokučiti Tajnu?

Ne razumijem se u ženska prava. Jasno mi je da većina muškaraca umre negdje rano i prestane biti zainteresovana za sebe, pa tako i za svoje žene. Kao i većina žena. Ili barem veliki dio. Ili ili, Kjerkegor i Hrist, lama savahtani ili etika i estetika. Kako pobjeći od uopštavanja i sličnoga? Muškarci su ovakvi, muškarci su onakvi: nasilnici, šonje, seratori, siledžije i tako to. Lakše je kad se uopšti, poopšti, apstrahuje, upojmi.

Lakše – i onda profulamo cilj. Jer cilj i nije bio važan. Važno je piti, jesti ili pričati – samo da jezik ne miruje - jer je "lakše kontrolisati vjetar nego jezik". Umru i onda tavore. Žive biologiju. Neki se od nezadovoljstva i frustracije koju biologija izaziva po-sebi, da ne kažem po defaultu (kako izbjeći proljev postmoderne?) postanu siledžije, nasilnici – verbalni, mentalni, psihički, neki i fizički. Onda Žene ispaštaju i trpe. Zašto trpe teško je odgovoriti. Mislim, nema jednoznačnog odgovora, jer apstrakti pojam Žena znači samo biće sa vaginom. Sve Žene su bića za sebe, drugačija od drugih žena.  Nasilje izaziva srdžbu i bijes, i po zakonima fizike traži reakciju. Ako ga bude, odveć izaziva psihosomatske reakcije, pa ni to nije dobro. Tako izvjesne borkinje za ženska prava odu u krajnost koja postane druga krajnost ljudskih prava.

Prođe djetinjstvo, prođe dječaštvo i prva mladost, pitanje Šta je ljubav je prošlo kroz mnoge forme, dobijalo mnoge odgovore i mijenjalo se, budilo ljepotu i ljutnju itd. Prošle godine (2017.) u ljeto, mom Prijatelju se razboli žena (dvanaest godina su u braku) i smjeste ju u bolnicu sto osam kilometra udaljenu od njihovog mjesta stanovanja.

U tih šest mjeseci nije bilo gotovo ni dana da ju on nije posjetio: otišao bi ujutro na posao, radio, potom sjeo u auto, te vozio sat i četrdeset minuta da bi svojoj supruzi sredio i očistio sobu i servirao ručak. Potom bi sat i četrdeset minuta vozio nazad. I sutra opet tako. Uvijek bi otišao u pekaru iz koje je ona najviše voljela pecivo, pite i kolače. Kad joj je birao grožđe ili dinje koje ona najviše voli, bili bi to pravi mali obredi da se nađe prava boja, tvrdoća, miris i slično. Nekoliko puta sam bio prisutan.  I tako skoro svaki dan, svih šest mjeseci. Da joj očisti sobu, promijeni posteljinu i servira ručak.  I maratonski razgovori i traženje prave riječi, kao Pjesnik kada riječima nišani Suštinu.

I prolazi vrijeme i sve se izgubi pod naplavinama svakodnevnice. Život teče dalje, čak i kad smo paralisani bolom i mislimo da se sve okamenilo. Ipak nije. But my smile still stays on.

Prije par dana, pri nekom unutrašnjem zanosu, stojeći na prozoru i gledajući breze, život, nebo, sjetih se i shvatih: onolika predaja i odricanje jesu Ljubav. Takvu žrtvu za nekog samo Ljubav može iznijeti vedra lica.  U miru jednog dana jedno pitanje dobi odgovor.

Ljubav i Prijateljstvo jesu glagoli, ne osjećanja.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije