Nekoliko dana pred beogradski sajam knjiga Semir me zamolio da mu kupim roman Sabo je stao. Kupih. I pročitah je od Beograda do Banjaluke, preko Šida i Bosanskog Broda. Kad sam se vratio iz Beograda za Banjaluku spakovah je i poslah kao preporučenu tiskovinu Semiru za Tuzlu. Nakon nekoliko mjeseci bio sam u Tuzli i Semir mi je poklonio taj roman, jer nije mogao ostati ravnodušan na moju ljubav ne prvi pogled prema Sabi. Bio je to onaj dan kada se ponovo sreću stare, velike ljubavi i velika razumijevanja, kada čovjek doživi katarzu razusamljivanja u pustinji. Prve stranice o velikom koferu koji je jako težak jer je u njemu više knjiga nego garderobe, o knjigama koje su postale usud – i samo što sam završio prvo poglavlje u nekoj tuzlanskoj piceriji, pokupio me je Goran sa svojim bijelim pasatom i krenuli smo Titovom ulicom od jezera ka naselju Miladije, koje je smješteno na drugom kraju Tuzle – ali ja nisam mogao da prestanem da čitam Sabu. Od tog drugog čitanja do danas prošlo je tačno dvije godine i u te dvije godine pročitah Sabu 5–7 puta i svaki put je na mene u ta 24 mjeseca imao jednako jak utisak bola i ljepote jezika i uvijek su se otvarali novi svjetovi, nova značenja i slike, inspiracija za nove snove, nove pjesme, novi život.

...

Sabo je stao veličanstveno je remek-djelo i jedna od najljepših posveta voljenoj ženi u okvirima svjetske književnosti. Kao epigraf stoji rečenica Đerđa Petrija „Mnogo sam voleo tu ženu.“

Njegova lirsko-simbolička geografija je fantastična, prebogata, izuzetno inspirativna i uzbuđujuća. Suzdržano-romantičarski rečeno, kao da su se sve ljepote svijeta slile na ovih 111 strana teksta – od Metamorfoza Filipa Glasa, Baha, Bramsa i Mendelsona, Ticijana i raznih nebeskih ljepota, Gogolja, Piljnjaka, Miltonova Izgubljenog raja, Celanovih stihova o ljubavi i nemoći da se čovjek izrazi i konačno stupi u dublji kontakt sa sobom i svijetom koji ga okružuje /oko u snijegu, oko u egu, o-e-u/, ulice u Firenci o kojima je pisao Česlav Miloš, kao i njegove poeme o Orfeju i Euridiki, koju je takođe posvetio upravo preminuloj supruzi, Esterhazija, Rilkea, Tomasa Bernharda koji je volio vitgenštajnsku tišinu, tišinu ćutanja i ruže u manastirskom vrtu, među kojima bi tražio pravu riječ i odgovor na pitanje da li čovjek uopšte može da iskaže šta mu je na srcu, Simbolička razmjena i smrt od Bodrijara na kojoj je nekada na prvoj strani tragična muza i piščeva supruga koja je umrla od karcinoma u 45. godini napisala pjesmu, Tarkovskog, Tomasa Sternsa Eliota, biblioteke, knjižare, izbjeglištva iz ratom zahvaćenih područja i mnogih drugih. Otuda njena nenadmašiva i veličanstvena metatekstualnost, moć asocijacija i metafora. (U nekim tačkama roman Sabo je stao potpuno podsjeća na Eliotovog Prufroka i njegovu začuđenost i zbunjenost egzistencijom, ali i mir i racionalnost koji lebdi nad vulkanom pitanja, te na atmosferu iz Portreta gospođe. Možda, kao najavu bolnog usuda i neminovnosti kratkojnih i na kraju i posljednjih rastanaka koje smo proživjeli i koji nas tek čekaju.) Taj simbolički konstrukt, temelje i zidove kojima će biti ispjevan ovaj ispraćaj voljenoj osobi na jednom mjestu pisac će nazvati Trčite unatraške olovnih nogu, govoreći o knjigama koje ostaju poslije junakinjine smrti, nazivajući ih planinama olova i hartije. S druge strane, to ga čini i teško prohodnim i na mjestima hermetičnim tekstom.

Iako se autor grčevito bori da ostane racionalan i uglavnom uspijeva u tome, rijetki su romani koji toliko snažno uzbuđuje maštu kao ovaj. I tu se p(r)okazuje majstorstvo Ota Horvata, Pjesnika, čovjeka. Moć njegovih slika i asocijacija koje uvodi u priču su izuzetni, a takvu osjetljivost za jezik i riječi može razviti samo Pjesnik, koji cijeli život nastoji da sa malo riječi mnogo kaže, da ispriča život ili epohu u nekoliko stihova i riječi, da sažme Suštinu u svakom idućem dahu – Suštinu koja mu uporno izmiče, ali koju uporno traži poput djeteta koje pruža ruku prema majci znajući da mu nema života izvan majke, Pjesniku izvan jezika, koji jedini blaži bol i daje smisao tragediji. Izvan jezika život je samo isprazno trajanje.

Tako slika kofera, oca (koji će u jednom poglavlju, u snu, uplakan čitati utješiteljske riječi Propovjednika), putovanja, prazne stanice i perona, razbijenog sata i praznih perona u uvodnom poglavlju bivaju dovoljni da se izmaštaju i napišu drugi romani ili psihološko-sociološke studije o tim fenomenima, fenomenu vremena i trajanja, raskorijenjenosti, samoće itd. „Ali vidim samo prazan i siv i zapušten peron, niko nikog više ne prati“. I takav je cijeli Sabo – sav od metafora, asocijacija i muzike. Narcis i Zlatousti u jednom, racionalan lik pokošen ličnom tragedijom, izbačen iz kolosijeka života, „metafizika zakazuje pred fizikom bola i patnje“ – iz čije podsvijesti naviru slike i sjećanja, kao kod indijskog dječaka, kojeg opisuje Borhes, koji je umro od sjećanja i naviranja slika iz podsvijesti.

Pored inih tu je i mnogo svakodnevnih fantastičnih situacija koje potpomažu vrijednost ovog romana, kao ona kako majka junakinje koja je rat provela u Sarajevu jedno veče prešla da spava u drugu sobu, da bi baš tu noć u tu sobu u kojoj prvi put nije spavala uletjela granata i rasturila i zapalila sobu i kako je u njoj izgorjelo sve sem jednog broja časopisa Život. Kakva simbolička koincidencija. (I sam imam prijatelja kome je u ratu izgorjela kuća i od dvjesta metara kvadratnih prostora sve je bilo sprženo, sem jednog autoportreta brata koji je poginuo baš tih dana kada je kuća gorjela.)

Zašto ste fiksirani na fotografije i fragmente  – poslije svakog velikog životnog šoka, drame ili tragedije doživljavamo ozbiljne derealizacije nakon kojih pokušavamo sastaviti razbijeni mozaik bića. Kako bi pjesnički rekao Milan Mladenović: „Ulazim u svoju sobu / neko je pomerio krevet i napravio nov raspored / na zidovima su neke sasvim druge slike / na policama druge knjige // Kao da me nikad nije ni bilo / moja odeća je očišćena / a džepovi ispražnjeni / U fiokama su stvari / poređane po nekom nepoznatom ključu / i pisma pisana meni / vezana u snopove / nečijom stranom logikom // Kako početi ponovo? / Ja idem dalje / i skupljam stvari koje me prate / mali sateliti u mojoj orbiti / ljudi su samo mrlje na slikama”. Svih 33 lirska zapisa koji čine ovaj roman naslovljen je metaforičkim pitanjem. Iako je riječ o tragediji pisac ni u jednom trenu ne zapada u patetiku, čak ni kada govori o posljednjim danima voljenog bića, o iskustvu ratnog stradanja ili o bolnom osjećaju krivice koji mu ostaje, osjećaj izdaje što nije uspio pomoći u prevazilaženju smrti i sudbine, što nije svojom ljubavlju uspio produžiti život voljenom biću. Ma kako jasno bilo da su te misli sulude i iracionalne, one su tu i ne daju.    

Štaviše, pored svega, Horvat uspijeva da kroz čitav roman postavlja i pitanje o smislu umjetnosti i pjevanja uopšte, o moći i snazi jezika i govora, zbog čega I započinje roman, tražeći formu da iskaže ono što osjeća, a, što nije rekao prije nego je muza otišla i tako svoju ljubav i tragediju diže na univerzalni jezik značenja i važnosti. Ili po Bodrijaru, po istoj onoj Simboličkoj razmjeni i smrti na kojoj je Aleksandra Đajić Horvat, supruga Ota Horvata, sarajevsko-novosadska Pjesnikinja, koja je u 45.godini umrla od carcinoma, nekog dana napisala pjesmu; Bodrijar će reći: „Zato što ne možemo istovremeno posmatrati i genezu i singularnost nekog događaja, i izgled stvari i njihov smisao, moramo izabrati ili ćemo ovladati smislom i pustiti pojave da nam izmaknu, ili će nam smisao izmaći a pojave se spasiti.”

Ma koliko govorili i pisali o ovako velikim djelima i temama i sami dolazimo u piščevu nedoumicu – možda ni ne okrznemo smisao djela i ne uspijemo se čak ni prići onom što smo naumili.

Velika knjiga velikog Majstora riječi.

…

Blago tebi, ti ćeš živjeti, rekla mu je.

Knjige možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana