Naučio sam da živim sa svojim očajanjem. A ovde dođe neko nepozvan Koji stihom nabraja razloge za očajanje. Treba li da budem zahvalan? Nema naročitih razloga za to. S obzirom da postoje različiti nivoi svesti Na niži gura me onaj koji preti smrću.

I ja pamtim, ožalošćeni Larkine, Da smrt nikog živog ne mimoilazi, Mada to nije odgovarajuća tema Ni za ode ni za elegije.    

Česlav Miloš, Protiv poezije Filipa larkina

Čovjek je po svojoj prirodi radoznao. Čovjekova potreba da iskaže ono što je saznao i spoznao na tom putu rađa i poeziju. No, kako različitost i raznolikost ljudske uslovljenosti i izrazito individualnog i subjektivnog prisustva u ovom svijetu koji nam se očituje posredstvom čula, nudi i rađa oprečne i različite stavove i poglede na bilo koju temu koju proučava, takav je slučaj i sa Umjetnošću uopšte, pa i poezijom.

U dijelu svog poznatog djela „Svijet kao volja i predstava“, njemački filozof Artur Šopenhauer bavi se istom temom kojoj i Lajbnic u Monadologiji 52, i kažu: gledajući isti predmet opažanja čovjek će nužno doći do različitih doživljaja tog predmeta. Tako je i sa pogledom na poeziju.

Poezija može, npr.imati namjeru i racionalan društveni cilj. Neke runske pjesme koristile su se u svrhu liječenja. Kao i rgvedske mantre. Neke imaju samo potrebu da prenesu neke istorijske okolnosti i dešavanja, da slave neku istorijsku ili političku ličnost, narodnog heroja i sl. U staroj Grčkoj je drama imala samo funkciju uljepšavanja i upotpunjavanja javnih vjerskih svečanosti. A npr.svrha didaktične poezije jeste pružanje obavještenja ili prenošenje moralne pouke. Tako Vergilijeve „Georgike“ nam prenose upute o ratarstvu. Dok je svrha i svjesna namjera pisca burleski i parodija da razveseli.

Isto tako imamo pjesme koje se bave isključivo filozofskom ili kosmološko-kosmogonijskom tematikom.

Engleski pjesnik Vilijam Batler Jejts je rekao da su to „...spomenici izvanvremenog intelekta“. A Ravindra Svarup: „To je oslobađajući poriv prema vječnom i nepromjenjivom kao i želja za transcendiranjem okova materije.“ U svom poznatom djelu „Tetovirani život“ filozof Piter Sloterdijk kaže: „Sam čin pisanja počinje u trenutku kada se čovjekov knjigo-bitak počne izlistavati ka vani, a taj knjigo-bitak čine one stvari koje su tetovirane na pjesnikove nerve.“

...

„Znam šta znači oploditi nakaze i prepoznati u njima dio sebe“ – reći će poljski pjesnik Česlav Miloš nakon izronuća iz svoje nihilističke faze, nazivajući nakazama svoje nihilistične stihove i poruke. Da bi ilustrovali ozbiljnost ovih stihova možemo samo pomenuti lavinu samoubistava pokrenutu tzv.verterovskom groznicom ili Jesenjinovim samoubistvom.

„Šta je poezija koja ne spasava narode i ljude“ – pitaće Miloš kasnije u pjesmi Pristup, napisanoj poslije preživljenog Varšavskog geta i poslije proživljenih strahota koje nam materijalna energija svakodnevno priređuje.

U Knjizi o Jovu, sam Jov nam poručuje da moramo ozbiljno da pazimo šta govorimo, da govor ima višu svrhu od „praznog pomicanja usana da bi se stvorili prazni zvukovi koji nikomu nisu od koristi“.

Međutim, kako će nam reći Peter Sloterdijk, neki stvaraoci su jednostavno „atlete očaja“. U tom duhu nam dolaze i riječi staroindijskog epa „Beskrajna ljepota“, koji kaže: „Ljudi niže klase tragaju za greškama, prosvijetljeni ljudi nalaze dobre osobine. Muhe tragaju za otvorenim ranama, dok pčele tragaju za medom.“ Moderni tumači ovih stihova kažu da je današnji tzv.postmoderni čovjek gotovo potpuno apsorbiran u mentalitet muhe, te da mu stoga zadovoljstvo može pričiniti samo „pljuvanje“, odnosno obrušavanje na tuđe rane i rušenje. Otuda destrukcija i nihilizam kao najčešća ishodišta postmodernog mišljenja i stvaranja.

S obzirom da se mi današnji ljudi doista nalazimo u ekstremno nezavidnom položaju – današnje statistike govore da trenutno na planetu ima atomske energije da se čovječanstvo istrebi jedanaest puta, da je milijardu ljudi u izbjeglištvu, a da je veći dio njih bez lijekova, hrane i vode, da svaki dan dvadest-pet hiljada ljudi umre zbog nedostatka pitke vode, da se na planeti trenutno vodi preko trideset lokalnih ratova u kojima baš svaki dan živote izgube hiljade ljudi ... U takvom svijetu, samo konstatovati bijedu ili tragičnost ili nezavidnost stanja u kojem se čovjek nalazi, nema veću vrijednost nego konstatovati da je trava zelena ili da je nebo plavo. „Dužnost i povlastica pjesnika, pisca i filozofa jeste da pomaže čovjeku da izdrži, snažeći mu srce, podsjećajući ga na hrabrost, i čast, i nadu i saosjećanje i samilost. Pjesnikov glas ne treba da bude samo puka bilješka o čovjeku; on može da bude i jedan od oslonaca koji će mu pomoći da izdrži i pobijedi.“, zaključio je Fokner svoj govor prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost.

Knjige možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana