"Glasom vremena što se raspada"

Izuzetno je bolna i iskrena knjiga. I važna. Posebno za one kojima je nešto značio i/ili znači rok muzika i kultura, Ekatarina velika, Milan ili Margita, sedamdesete i osamdesete godine u Jugoslaviji i slično.

U njoj je opisan nastanak, razvoj i uspon najznačanije i najposebnije rok grupe bivše Jugoslavije i sve njihove faze i mijene. Nastanci svih albuma korak-po-korak, pojedinih pjesama, situacije i razlozi u kojima su iste nastajale, nesporazumi među članovima, ali i suodnos drugih važnih i velikih bendova bivše Jugoslavije, posebice beogradskih. Električnog orgazma, Partibrejkersa, Discilpine kičme i drugih, a prije svega Šarla akrobate.

Početak knjige je težak. Jasno se osjeti da je autor imao problema sa tim odakle i kako početi, te u kojim smjerovima ići. Što je potpuno jasno za ovako veliku temu/teme koje se prolamaju kroz lik glavnog protagoniste – genijalne muzičarke, velike i divne osobe, preosjećajne žene i naposljetku, jedne od najtragičnijih umjetničkih sudbina u našim kulturama.

Početak je u beketovsko-moloovskoj formi i ritmu; kratke, odsječne rečenice, nalik zakucavanju eksera u tvrd zid. I ti ekseri i kuke su uspješno zakovani i ušarafljeni u zidove ove zgrade i meso i umove svih onih koji će proći kroz nju.

Poslije tog potvrdog i krutog ulaska i otvaranja u kojoj dominira faktografija o mjestu odrastanja, porodičnim i bendovskim istorijama i storijama kreće druga trećina i ritam i tok knjige/života bivaju emotivniji i protočniji. Rijeka već teče sigurnijim tokom, bez mnogo brana, zavoja i porinuća.

Onome ko voli Margitu i Ekatarinu veliku bivaće jako inspirativno saznavati detalje iz njihovog života; porodične, one vezane za školu, ljubavne i prijateljske veze; bivaće i bolno, naravno, saznavati sa razočaranja, heroin i druge stvari. Međutim, svakako se stiče i dojam da se Vesić previše bavi psihoanalizom – ljudska istorija nam pokazuje/dokazuje da svijet i čovjek u njemu nisu racionalni i ne podliježu do kraja aristotelovskoj logici po kojoj 2 + 2 = 4, tj.loš odnos sa majkom uzrokuje traume koje se nužno moraju ublažavati ili prevazilaziti heroinom. I u pristupu svemu ostalom Vesić je pretjerano sklon psihoanalizi. Za knjigu ovog tipa (biografija) najbolje je iznijeti fakte pa neka ih svako shvati i objasni kako želi i može. Za onog ko nas je unaprijed osudio svakako su male šanse da do kraja priče pomisli da smo sveci ako smo patili, imali apsolutan sluh u svijetu apsolutno suvišnih i ružnih glasova ili to što nam je neko ruke pretvarao u relikvije a potom te iste ruke suptilno slomio i osakatio zbog očeve ljubavnice (nemoguće je ne sjetiti se svih velikih pjesama o rukama: Rundekovih, Urbanovih ili Paradise Losta).

Priča jednog života postavljena je u jako širok kontekst. Istorija porodice, pa čak i familije kroz neke aspekte postojanja cjelokupne države, umjetnički i ljudski razvoj, preko vrhunca do krajnje tragičnog i bolnog kraja jednog bića i života, koji je ravan – bez imalo patetike i sentimenta – antičkim tragedijama – potpunom razaranju jednog života na svim nivoima, emocionalnom, psihičkom, naposljetku i fizičkom.

Najbolnija je u njoj scena kada umire Milan Mladenović, jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika i rok muzičara, u 36.oj godini, pred Margitom i svojim roditeljima u euforiji koju često osjete oni koji uskoro odlaze.

Potom opisi stradanja Margite Stefanović u poslednjim godina svog bitisanja u ovom životu: gubljenje imovine, život u memljivim i hladnim sobičcima, sve batine koje je dobijala od dilera i drugih malih sadista, ko zna koliko i silovanja koja su prešućena i na kraju smrt u domu za nezbrinuta lica, u 43.oj godini, u bunilu, sa zagnojenim nogama i tijelom koje se iznutra raspada izjedeno sidom i toksoplazmozom, koje su joj prenijela dva mačića koja je pokušala da spasi. Kraj knjige jako asocira na Mi djeca sa kolodvora Zoo i bilo bi dobro koristiti ga u pedagoške svrhe, kada se mladim ljudima pokušava objasniti šta je “heroin” i pakao droge. Bijeda, bolest, batinjanja, stalna i ekstremna fizička, psihička, emocionalna i svi ostali vidovi patnje – do potpune propasti, poraza i bolne smrti. Zadnji dio knjige moguće je opisati jedino stihovima pjesme Dolce vita i snagom i bojom Milanovog glasa “Želim da znam, želim da znam ko krije tajnu poraza?” …

Iako su je novinari i urednici svakako krštavali ja bih rekao da je to knjiga o suvišku psihoanalize, smrti i samoći i o jednoj neizrecivoj potrazi koja se na kraju pretvorila u potjeru za sigurnošću, jednoj preogromnoj cjeloživotnoj potrazi za ljubavlju, što postaje potpuno jasno na kraju knjige. (“Bio je veliki lov, sa hrtovima, na nedokučivi smisao svijeta” Č.Miloš)

Iako nam svima nekada u životu postaje jasno da smo tragična bića – sudar sa ovakvom tragedijom bolan je i zaista natjera da se zamislite gdje ste vi sami u svom vlastitom životu u odnosu na upravo pročitano. Posebice, ako Vas je neki dio vašeg puta i vašeg života pratila poezija i muzika EKVa: veličanstvena muzika i poezija o samoći, (Budi sam na ulici, Grad, Soba, Iznad grada) ljubavi, (Sinhro, Ti si sav moj bol, Par godina za nas, Hladan) prijateljstvu (Zemlja, Zajedno) …

Knjiga koju treba čitati.

(jedna od zadnjih pjesama koju su Milan i Margita zajedno napisali)

svakoga dana

sve vise ostajemo sami

ni rec

ni dodir

ni pogled sto odnosi strah

ti i ja smo kao deca

zaspala u travi

dok vreme nam klizi kroz lica

i miluje nas

samo ti i ja

i poslednji treptaji neba

samo ti i ja

da li smo isti kao pre?

odlaze ljudi

mi ne znamo gde

sve manje svoji

a sve vise sami

da li smo zajedno ponekad?

ne slutis koliko

volim te danas

ni sta se iza moga

i tvog lica krije

vekovi se tope i 

umiru za nas

secanje na nesto

sto bilo je a nije...

Ovu knjigu možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana