Zovem se Malik Malkoč, ali me nitko ne zove Malik, nego svi kažu Malik, Malik, na govno si mi nalik.” Rečenica, odnosno poštapalica kojom svoju priču počinje glavni lik filma “Otac na službenom putu” urezala se duboko u tkivo pop-kulture ex-jugoslavenskih prostora, a dječaka koji ju je izgovorio, Morena Debartolija, prati čitav njegov život. 

No, taj život, nakon uloge u filmu koji je postao klasik, otišao je u potpuno neočekivanom smjeru za jednu dječju filmsku zvijezdu. U prosincu je Moreno Debartoli u Rijeci, koja mu je sada trajni dom, otvorio slastičarnicu Slon na Trgu Grivica, preko puta katedrale Svetog Vida. “Slon” nije slučajan naziv - reminiscencija je to na istoimenu, danas nepostojeću riječku tvornicu čokolade, prvu u Hrvatskoj, otvorenu 1896.

Također, nije slučajno ni da ju je otvorio upravo Debartoli, jer on je već više od desetljeća vrhunski kuvar i slastičar te ambasador čokolade za jednog od najvećih svjetskih proizvođača te delicije. - O da, nakon filma su me svi u školi zvali Malik, a to me prati i dan-danas. Ali ne smeta mi, navikao sam se - smije se danas 45-godišnji Moreno.

“Navikao sam se”, riječi su koje često izgovara i takav mu je stav, očito, pomogao u nošenju s velikim životnim promjenama, kada je iz rodnog Sarajeva završio u Tel Avivu u Izraelu. Tamo je, pak, počela njegova profesionalna karijera koja ga je odvela u London, a iz Londona je, uz mnogo usputnih stanica, završio u Rijeci. Morenov djed Talijan podrijetlom je iz Brescie, tako da njegovo ime i prezime, neobični za Sarajevo, dolaze po toj liniji. U filmu se Moreno našao sasvim slučajno - njegovi roditelji nisu dolazili iz filmske branše, niti su tada postojale audicije za djecu.

Našli su me u školi. Redatelj Emir Kusturica i njegov pomoćnik obilazili su sarajevske škole tražeći klince za ulogu Malika. Ja sam pohađao Osnovnu školu Silvija Strahimira Kranjčevića i igrali smo nogomet kada su oni došli. Meni to nije bilo zanimljivo, potjerao sam ih, rekao im da nas puste da nastavimo igrati i to im se, očito, svidjelo - govori. Uslijedio je poziv roditeljima i audicije na kojima je bilo više dječaka, ali Kusturica je odabrao Morena.

Snimanje je trajalo oko tri godine, od moje osme do jedanaeste godine, kada je bila premijera. Bilo je problema sa scenarijem, i to zbog političkih razloga. Meni je to sve skupa bilo jako zabavno. Oni su to postavili kao igru i tako sam ja to prihvatio. Osim toga, kada se snimalo, bio sam pošteđen škole, što mi je pasalo. Sa mnom je uvijek bio jedan od roditelja, kao i kasnije, na premijerama. Bio sam okružen svim tim velikim glumcima koje sam znao s televizije, Miki Manojlović, Mira Furlan, Mustafa Nadarević, Pavle Vuisić... To su bile velike zvijezde. Jednom prilikom snimala se scena gdje smo na kiši, posipali su nas vodom i puno se puta ponavljalo, i u jednom trenutku mi je bilo dosta, naljutio sam se i otišao. Tada mi je prišao Pavle Vuisić.

Rekao mi je: ‘Mali, ovo što si napravio dozvoljeno je samo meni i tebi’ - govori.

Kusturičin “Otac na službenom putu”, po scenariju Abdulaha Sidrana, premijerno je prikazan 1985. i odmah je postao veliki jugoslavenski, a potom i međunarodni hit. Film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu te bio nominiran za Oscara za najbolji strani film.

Bio sam i u Cannesu i na premijerama po cijeloj Jugoslaviji i okolnim zemljama. Meni je to bilo fora, neki novi svijet - priča Debartoli. Međutim, iako su svi isticali njegov glumački talent i predviđali mu filmsku karijeru, Moreno kaže da ga to uopće nije zanimalo. - Bilo je kasnije nekih nastupa u nekim dječjim emisijama, ali nisam ni pomišljao da bih se time želio baviti. Bilo je ponuda i za filmove, ali nije mi to bilo interesantno. Nisam imao strast prema tome. Kada se sve skupa smirilo, nastavio sam svojim putem i nisam se više nikada vratio filmu. Mislim, super je to bio doživljaj, ali već kao klincu bilo mi je to prenaporno. Makne te iz tvoje svakodnevice - govori.

Ulogu u filmu pratio je, naravno, i prilično izdašan honorar. No, mladi glumac, spletom okolnosti koje uključuju raspad bivše države, svoj honorar nikada nije potrošio.

Bilo je to dosta novca i moji su ga roditelji, odgovorno, položili u banku, na štednu knjižicu, kako bi me taj novac dočekao kada budem velik. Ali, bila je to Ljubljanska banka, haha - smije se. - Jeste li uspjeli povratiti barem dio? - pitam.

Ne. Kako kažu Francuzi, c’est la vie - kaže. Nakon osnovne škole Moreno je upisao Drugu gimnaziju u Sarajevu, smjer za matematiku, fiziku i računarstvo. Imao je samo 16 godina kada je počeo rat u Sarajevu i 1992. dolazi do velike promjene u njegovu životu. Po očevoj strani obitelji Moreno je židovskog podrijetla i u Izraelu mu je živjela bakina sestra. Zbog rata majka i on odlaze živjeti u Tel Aviv.

Tamo sam bio u internatu i završio sam biologiju. Znači, nikakve veze s onim za što sam se prije školovao, ali eto - smije se.

Na pitanje kakvi su mu bili prvi dojmovi o Izraelu, Moreno odgovara: - Ludo i vruće. - Hebrejski sam jako brzo naučio i nastavio školovanje. Prihvatili su me jako dobro. U Izraelu su se skupili Židovi iz cijeloga svijeta, tako da oni imaju tu kulturu prihvaćanja stranaca - govori. Moreno kaže da voli kuvati od kada zna za sebe, a ta se strast posebno razvila u Tel Avivu. Iako je, preko bakine kuhinje, i u Sarajevu imao dodira sa židovskim jelima, na prehranu u Izraelu, priznaje, nije bio pripremljen. - Kada sam stigao, to je bilo nemoguće. Gladovao sam. Doma je kuvala mama, ono što i inače kuva, ali ja sam bio u internatu i sjećam se da sam stalno bio gladan. Dođeš u jednu kulturu koja koristi puno začina koji ti nisu poznati, nisu ti poznate ni namirnice, a još si uvijek klinac kojemu nepće nije otvoreno za nove ukuse koje bi trebalo probati. To me je, s vremenom, natjeralo da probam više puta - priča.

U Tel Avivu je Moreno upisao i završio kulinarsku akademiju koja radi po programu čuvenog The Culinary Institute of America. U tom multikulturalnom gradu, u koji su svi donosili nešto svoje, upoznao se s kuhinjama cijelog svijeta.

Cijelo vrijeme studiranja radio sam u restoranima. Došao sam do pozicije šefa kuhinje u restoranu Boya u Tel Avivu, jednom od najvećih tamošnjih restorana, s 250 sjedećih mjesta. Tada sam shvatio da mi fali taj slatki dio i otišao u London. Tamo sam završio za slastičara u Le Cordon Bleu, najstarijoj kulinarskoj akademiji na svijetu. London je jedna posebna priča. Radio sam tamo kao praktikant po svim velikim restoranima kako bih upoznao sve nove trendove i intenzivno učio - veli. Život u Izraelu je, kaže, odličan.

Jako je visok životni standard, puno je prilika i sadržaja, pogotovo za mlade. Tel Aviv, kao i sve metropole, živi 24 sata i super je, nema se što reći. Ali, kada sam se oženio i kada su došli klinci, to je već druga priča - govori. Njegova supruga Ekatarina, koju je upoznao u Tel Avivu, podrijetlom je iz Rusije, iz sibirskoga grada Krasnojarska, odakle se s roditeljima doselila u Izrael. Zajedno s njim ona sada vodi slastičarnicu Slon. Vjenčali su se, kaže, u Matuljima, naselju iznad Opatije.

Kako moje dvije tete žive u Rijeci još od 60-ih, u Rijeku sam često dolazio još kao klinac, a i kasnije. Grad mi se oduvijek jako sviđao, tako da sam još 2006. ovdje kupio stan. U Matuljima smo se vjenčali slučajno, krenuli smo na skijanje, došli posjetiti obitelj i odlučili to ovdje napraviti - priča. Odluka da će živjeti u Rijeci već je bila donesena, ali proći će dosta godina dok se Morenov život u tom gradu ne ustali. - Radio sam jedno vrijeme u Millennium hotelima u Opatiji, nakon toga sam dobio ponudu od Kempinskog za otvaranje hotela Bristol u Sarajevu, pa smo živjeli na relaciji Rijeka - Sarajevo. Nakon toga sam opet dobio ponudu za otvaranje jedne kulinarske akademije u Sarajevu. Uz to sve, radio sam kao ambasador, tehnički savjetnik, za najvećeg svjetskog proizvođača čokolade, tako da sam cijelo vrijeme bio na putu. Jedanaest zemalja sam tada držao. Supruga i djeca su cijelo vrijeme uglavnom bili u Rijeci - govori. U Sarajevu je ponovo došao u doticaj s filmskim zvijezdama, ali ovoga puta u drugačijoj ulozi nego 80-ih - Debartoli je, naime, u hotelu Bristol kuvao za Brada Pitta i Angelinu Jolie tijekom njihova boravka u tom gradu. Što se tiče ekipe iz “Oca na službenom putu”, i njih je susretao u nekoliko navrata.

Ne želim uopće komentirati Kusturičine životne odluke. Novinari su nas uspjeli spojiti kada je bila premijera filma ‘Arizona Dream’, ali nakon toga nisam više s njim imao kontakta. Sidrana sam vidio kada smo otvorili Bristol, spojili su nas za jednu TV emisiju. Bilo je super - veli.

Kada se snimao “Otac na službenom putu”, kako kaže Moreno, na setu je uvijek vladala prijateljska atmosfera.

Nitko od njih nije bio, što se kaže, ufuran. Svi su bili pristupačni ljudi, s obje noge na zemlji. Glumačka ekipa bila je svjetskoga glasa, svi najbolji glumci koji su se mogli skupiti. Na početku mi je bilo ‘vau’, ali kasnije se navikneš. Svi su bili sjajni ljudi, giganti - govori. Na projektu otvaranja vlastite slastičarnice radili su, kaže, dvije godine. Čekali su da se pojavi idealan prostor, razvijali koncept, a u ponudi, u skladu s Debartolijevom reputacijom, imaju odlične kolače koji se prave isključivo od prirodnih namirnica, bez aditiva, margarina...

Dugo sam sanjao da imam nešto svoje, da se mogu malo primiriti, prestati putovati, stati na loptu i uživati s obitelji. Evo, sada mi se to ostvaruje - kaže. Roditelji su mu se, kaže, prije dvije godine iz Tel Aviva preselili natrag u Sarajevo te i oni redovito dolaze u Rijeku. - Meni je to preseljenje u Izrael u početku bio šok, ali to je ispala sjajna stvar jer sam dobio priliku mnogo toga naučiti, upoznati nove kulture i raditi dobre poslove. Da sam ostao ovdje, u našim krajevima, teško da bih sve to uspio ostvariti - priča.

Žali li ponekad što nije krenuo za filmskom karijerom? - Ne. Ne bih ništa promijenio. Sve je to imalo utjecaj na ono što danas jesam. Da imam sto života, opet bih napravio sve isto. A što se tiče filma, imat ću što pričati unucima - kaže.

Izvor: jutarnji.hr