S obzirom na to da je PISA test međunarodan i provodi se u nizu država cijelog svijeta, i da javnost sigurno zanima kako to izgleda drugdje, dobru adresu za poređenje nas i ostatka svijeta našli smo kod šibenskog prosvjetnog radnika Zvonka Pešića.

Po obrazovanju, Pešić je profesor fizike, nekad direktor jedne šibenske osnovne škole, danas vlasnik Privatne gimnazije u Šibeniku ali i agencije “Cromovens”, koja se već dvadesetak godina bavi posebnom vrstom „turizma“: organizuje stručne ekskurzije, ali baš širom svijeta, za prosvjetne radnike. U zemljama u koje putuju, hrvatski učitelji, nastavnici i profesori i svi iz obrazovnog sistema koji imaju interesa za ta putovanja posjećuju škole, nadležna ministarstva, srodne ustanove ili proizvodnje, za njih su organizovane prezentacije obrazovnih iskustava ali i društvenih okolnosti u kojima se odvijaju.

Do sada, profesor Pešić s hrvatskim je prosvjetarima na tim ekskurzijama posjetio gotovo sve zemlje EU-a, Skandinaviju, zatim SAD, Rusiju, Japan, Kanadu, Izrael, Kinu... Sad je na redu Island, potom putuju u Madrid.

Ljudi u većini spomenutih zemalja koji rade u obrazovanju imaju važnu ulogu u društvu i statusno i materijalno priznati su članovi toga društva. Mi, kao članica EU-a, službeno smo prihvatili nove kriterijume i standarde toga društva i nemamo pravo zadržati okoštale i tradicionalne modele funkcionisanja škola - prvo je što nam ima reći Zvonko Pešić prije nego što nam ispriča niz primjera dobrih praksi u obrazovanju u zemljama koje je posjetio - neke i višekratno.

Pa, kako funkcioniše svijet?

Ozbiljan i slojevit rad školskih uprava vani najčešće osigurava tim: direktor i dva ili tri zamjenika od kojih se jedan brine isključivo o kvalitetu nastave - škole doslovno imaju stručni menadžment. Direktori moraju završiti jednogodišnji program (USA) - bez toga ne mogu postati direktori, a tu stiču menadžerska znanja o vođenju ustanova. U školstvu apsolutno postoji pluralizam, pored javnih i vjerskih, države potiču i privatne škole, kao i one s alternativnim pedagogijama kao što su Montessori, Dalton i drugi. Model finansiranja škola nije po zgradi nego po broju učenika, nezavisno ko je osnivač. Time se potiče kompetitivnost među školama jer su u situaciji da se bore za učenike. Državne škole nemaju monopol već su u ravnopravnoj konkurenciji.

Za ilustraciju: zamislite kod nas, bilo gdje, državnu školu i pored nje privatnu, a obje država finansira po broju učenika. Ne preostaje drugo nego raditi kvalitetno kako biste privukli što više učenika. Tako je to naprimjer u Sloveniji, ali i drugdje.

Pešić smatra da državne škole danas funkcionišu potpuno lagodno, „monopolno“, bez ikakve konkurencije, i to drži jednim od razloga inertnosti: trebalo bi promijeniti način finansiranja škola i već time bi se zakonom tržišta promijenile mnoge okoštale prakse, kaže Pešić i nastavlja:

U Poljskoj su vlasnici i osnivači škola udruženja roditelja, a u Japanu Univerzitet. Ili na primjer Holandija, tamo imaju međunarodne konkurse za nastavnički kadar te biraju najbolje. Tako je u jednoj školi u Hagu posao dobila profesorica fizike iz Zagreba. Dalje - u katoličkoj školi u Kanadi zatekli smo profesore muslimanske i pravoslavne vjeroispovijesti jer jedini kriterijumi za posao profesora je - kvalitet. Sve države imaju barem jednu „svemirsku“ školu, najmoderniju, u kojoj rade sami izvrsni nastavnici - primjer je Gimnazija “Skolkovo” u sklopu Inovacijskog centra “Skolkovo” u Moskvi.

Opremljena je svim mogućim najmodernijim nastavnim sredstvima i tehnologijom - prava škola budućnosti. Ulaskom u školu kao da ste vremeplovom dospjeli u 2050. godinu. Naravno, ne mogu sve škole biti takve ali - evo - postoje i takve, u njima se eksperimentiše i razvija najmodernije moguće podučavanje upotrebom najmodernijih mogućih podučavačkih tehnologija i pod vodstvom ponajboljih nastavnika. U Hrvatskoj niko i ne razmišlja da bi u sklopu nekog inovacijskog centra formirao jednu takvu školu - trebalo bi možda prišapnuti Rimcu, ili Majetiću u Dokingu...

Nastavnici, niže nam dalje Zvonko Pešić svoja međunarodna iskustva, nemaju svi iste plate, kriterijumi za bolje plate nije radni staž već se vrednuje trud nastavnika. Više projekata - veća plata. U Hrvatskoj nije rijetkost da ambiciozniji nastavnici ne da nisu prepoznati i nagrađeni, već često i smetaju.

Reforme moraju biti odlučne. I u Danskoj su se opirali reformi, onda je vlada kao poslodavac raspustila cijeli sistem, nastavnici u svim školama dobili su otkaz i vratili se na posao u reformisanu školu - ono što je njihova vlada naumila, to je i provela. Dio tih reformi vani je i boravak nastavnika u školi puno radno vrijeme, od 8 do 15, čime se znatno unapređuje rad škole. Jer, više se boravi s učenicima i veće su pretpostavke za timski rad nastavnika, budući da su svi na radnom mjestu.

Nakraju, i radno okruženje u školama je toplije, životnije. Zbornice su poput dnevnog boravka sa sjedećim garniturama, cvijećem, čajnom kuhinjom...

Veća je i odgovornost za ocjene učenika. U Norveškoj i Švedskoj imaju institut „preventive protiv jedinice“. Nastavnici za lošu ocjenu učenika dobrim dijelom odgovornima smatraju - sami sebe.

U Finskoj, govori Zvonko Pešić, imaju odgojne predmete s domaćinstvom u praktičnom smislu: kuvaju, izrađuju razne predmete, namještaj.

Dalje, integraciju učenika s poteškoćama prati stručni tim u praksi. Postoje razrađeni mehanizmi za rad učenika s teškoćama u ponašanju. Učenici koji kontinuirano rade nered mogu se do tri dana poslati kući, u međuvremenu s djetetom i roditeljima radi cijeli tim.

Rad u školama organizovan je kao cjelodnevni, početak i rad u pravilu je usklađen s radnim vremenom roditelja. Roditelji su puno više uključeni u rad škola kao partneri. Čak u slobodno vrijeme znaju pomagati nastavnicima, doniraju škole kao u Engleskoj, itd., itd. Kod nas je još prisutan snažan tradicionalni pristup podučavanju, pa što više jedinica, to je nastavnik bolji jer ga se učenici boje... To je, kaže Pešić, vani nezamislivo.

Vani se više radi na projektnom nivou, zadaci su osmišljeni da razvijaju kompetencije i složenije nivoe znanja, „štreberska“ kultura je potpuno prevladana - a to je ovo što je sad aktualno oko PISA testa. Naši učenici nisu navikli na neštreberske zadatke, u tome je stvar.

Zanima nas i visokoškolsko obrazovanje, za koje Pešić kaže:

U razvijenim zemljama upisi na fakultete ne zavise isključivo o numeričkim rezultatima. Postoje fakulteti na kojima dobijate dodatne bodove ako ste, naprimjer, prije upisa uzeli slobodno godinu i putovali svijetom ili radili.

Zvonko Pešić bio je upravo impresioniran izraelskim primjerom, kojim se prije svega potiče izvrsnost:

U Izraelu sistematski rade na prepoznavanju darovite djece, a onda se po unaprijed razrađenim procedurama s tom djecom radi. Tamo postoji ustanova specijalizovana za rad s nadarenim učenicima. U Izraelu drže, a tako se i ponašaju, da su darovita djeca nacionalno blago. U pravilu, takvi nakon školovanja preuzimaju ključne uloge u društvu, i u državnom i u privatnom sektoru. U jednoj gimnaziji u kojoj se u posebnim razredima školuju nadarena djeca razrednica nam je predstavila učenika koji je istovremeno redovni učenik trećeg gimnazije, i druge godine studija matematike. Tako nešto u Hrvatskoj nije moguće. Sistem to ne omogućava.

Zanima nas - što još nedostaje hrvatskom školstvu u odnosu na razvijene zemlje?

Jedino što je u Hrvatskoj pokrenuto je kurikularna reforma, sve ostalo što treba reformisati u stanju je mirovanja. Kurikularna reforma jest ključna ali i nedovoljna da bi se postigao cjelovit razvoj školstva koji bi nas približio razvijenim zemljama. Nekoliko ključnih segmenata nedostaje našem školskom sistemu. Na prvo mjesto stavio bih menadžment škola. Kod nas se direktori, i nadležni funkcioneri, u pravilu, ali u pravilu, biraju i imenuju politički, umjesto da to budu stručnjaci koji su orijentisani vizionarski i razvojno.

Nastavni kadar je ključan i potrebno mu je osigurati ugled koji mu pripada, ali ga i evaluirati, nagrađivati prema zaslugama, a ne samo prema biološkoj dobi. Nastavnike treba birati po kriterijumu kvalitete, a ne pripadnosti strankama i drugim vezama.

Dalje, u školstvu je nužan pluralizam. U Hrvatskoj postoje državne pa i vjerske škole, privatnih gotovo da i nema jer je država napravila takav sistem da se privatna inicijativa ugrožava.

Ne postoji kompetitivnost među školama jer vlada monopol državnih škola i tu nema konkurencije, niti roditelji imaju izbora. U svijetu, ako biste rangirali škole po ugledu, stajalo bi ovako: 1. privatne, 2. vjerske, 3. državne. U Hrvatskoj je upravo obrnuto.

Vrlo je zanimljivo pitanje - zašto?

Zanima nas na kraju - koliko je Zvonko Pešić sva ta inostrana iskustva uspio i sam iskoristiti. Onoliko koliko mu je sistem dozvolio - nije iznenađujući odgovor. Privatna gimnazija već nekoliko godina nema redovnu gimnazijsku nastavu, nije mogla opstati, ali se u njoj rade brojni programi - edukativni, međunarodna studijska putovanja, programi uz EU finansiranje, škola hrvatskog za strance itd.:

Gimnazijska nastava je u stanju mirovanja i čeka da naša službena obrazovna politika stvori preduslove, poput ostalih EU zemalja. Tj. dok ne omogući pluralizam u obrazovanju kako bi roditelji i učenici imali izbor. Imamo mi i Učenički servis, koji je dobio sva potrebna odobrenja od Ministarstva, ali u Šibeniku jedva ide jer je službena politika zabranila - recimo... usmeno „preporučila“... - direktorima srednjih škola da ne sarađuju s tim našim privatnim servisom s ciljem zadržavanja monopola. Direktori se ne usude jer se brinu o svojim stolicama i tu je kraj.

Među primjerima dobrih efekata studijskih putovanja Pešić izdvaja centre izvrsnosti, koji su upravo poslije tih putovanja osnovani u Splitu:

Namijenjeni su darovitim učenicima osnovnih i srednjih škola u STEM područjima. Uspješno su zaživjeli i rezultat su našeg drugog studijskog putovanja u Izrael. Na tom je putovanju učestvovao i načelnik za školstvo Splitsko-dalmatinske županije Tomislav Đonlić. Neposredno nakon povratka iz Izraela prilagodio je uspješni izraelski model rada s darovitim učenicima HEMDA našim uslovima i uz podršku Županije, MZO-a, Sveučilišta u Splitu, pokrenuo rad s darovitim učenicima i otvorio centre izvrsnosti.

Iz istih je „izvora“ nastao i današnji Studij energetske efikasnosti i obnovljivih izvora u Šibeniku, kao dislocirani studij Zagrebačkog sveučilišta, jedinstven u ovom dijelu Evrope, kreirali su ga profesori FER-a i FSB-a. Sve to je plod našeg prvog studijskog putovanja u Izrael, a ja sam lično inicijator toga studija. Ideju i koncept našao sam u Izraelu tokom posjeta njihovim univerzitetima i naučnim institutima. Zahvaljujući naučnicima, MZO-u, Sveučilištu Zagreb, taj studij danas postoji u Šibeniku. Koordinisao sam projektom od samog početka do pred otvorenje studija, o tome postoji kompletna arhiva.

Onda je lokalna politika, koja je u godinama pripreme bila indiferentna, taj projekt jednostavno i predizborno ukrala i zakitila se njime kao svojim uspjehom. Ali, pritom, taj se projekt ne razvija u smjeru koji je zamišljen i vrlo mi je zbog toga krivo i žao.

U ovom trenutku Zvonko Pešić i njegov “Cromovens” radi na pripremama studijskog putovanja na Island. Ali, radi i iskorak od ustaljene prakse studijskih putovanja za prosvjetne radnike, pa je na molbu sportskih radnika počeo organizovati studijsko putovanje za sportske radnike uz stručnu posjetu Španskom sportskom društvu Real Madrid, s naglaskom na fudbal i košarku, posjetu kineziološkom fakultetu, lokalnoj upravi za sport, itd., itd...

I kad se sva ta inostrana prosvjetna iskustva stave na sto, onda su jasno vidljive dvije stvari: vani politike služe da bi obrazovanje vukle naprijed. Kod nas, da bi sve tapkalo u mjestu, što je drugo ime za nazadovanje.

Dokle? Ne zna se.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr