Rođen je u Beogradu, 2. avgusta 1924. godine, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, gdje je specijalizovao neuropsihijatriju, a u Švajcarskoj, Njemačkoj i Francuskoj psihoterapiju.

Radio je više decenija kao šef Psihoterapeutskog odjeljenja bolnice „Dr Dragiša Mišović“. Od 1985. kao profesor po pozivu predavao je Pastirsku psihologiju i medicinu na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu.

Jerotić je razvio obimnu i plodnu publicističku djelatnost iz graničnih oblasti religije i psihoterapije i filosofije i psihijatrije. Takođe je držao predavanja iz psihijatrije, religije i književnosti u gotovo svim većim gradovima Jugoslavije.

Od 1984. godine Vladeta Jerotić bio je član Udruženja književnika Srbije, i redovan član Medicinske akademije i Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Akademija posvećena Vladeti Jerotiću

Akademija posvećena akademiku Vladeti Jerotiću povodom godišnjice upokojenja biće održana u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu, danas, 4. septembra 2019. od 19 časova. 

Na akademiji će govoriti Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Irinej, psihoterapeut Zoran Milivojević, astrofizičar Milan Ćirković, reditelj Jagoš Marković, đakon Ljubomir Ranković i pojac Dragoslav Pavle Aksentijević.

Tom prilikom biće predstavljena i knjiga Agape antologija 5 sa 12 izabranih razgovora akademika Vladete Jerotića.

Domaćin Akademije je autor serijala Agape Aleksandar Gajšek.

Citati Vladete Jerotića:

1. Mislim da je najteže od svega dosljedno stajati cijelim svojim bićem iza onoga u šta vjerujemo i šta govorimo. Zašto? Savremena psihologija potvrdila je naslućivanja velikih stvaralaca kroz vijekove da je čovjek čudno biće rascepljenog uma koji, i ne znajući, jedno govori, drugo misli, treće oseća, a četvrto radi.

2. Mudrost je u ćutanju i tišini, nikako u mnogim riječima. One iscrpljuju fizičku i duhovnu snagu čovjekovu, one samo mucaju o srži, do koje se stiže ćutanjem i tišinom.

3. Nije pretjerano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj žive katkad potpuna, katkad djelomična nesposobnost jednog velikog broja ljudi kako bi voljeli. Isto tako ne izgleda mi nimalo pretjerana misao da se čitavo čovječanstvo i zemlja pod njim održavaju prije svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju voljeti.

4. Samo je čovjek taj koji ne oprašta ni sebi ni drugima, nego traži osvetu, bilo agresijom kažnjavajući druge, često nevine ljude i narode, bilo danas sve češće, kažnjavajući samog sebe, navlačeći na sebe nesvjesno sve moguće psihosomatske bolesti, alkohol i drogu, oblijevajući od depresije i dovodeći sebe do samoubistva.

5. Sumnja je plod samo kao prijelazna i prolazna faza u razvoju ličnosti, ali često, nažalost, naročito na ovom olujnom i trusnom tlu, na kome se sumnjalo u sve i svakoga, ona ostane trajna i neizmjenjiva sumorna božica, pratilja našeg bića.

6. Dok sam bio mali, ponekad sam pitao roditelje zašto nemam brata ili sestru. Kasnije, ovakva pitanja bila su sve ređa, pa mi se, na kraju, činilo da je baš dobro što sam jedinac, jer sam uživao u narcističkim prednostima. Naravno, već sam za vreme gimnazijskog školovanja lagano otkrivao u sebi, kao i u odnosima sa ljudima, prilične nedostatke i pukotine karaktera samo jednog deteta u porodici. I danas smatram da je jedan deo senke u mojoj ličnosti, samo delimično korigovan svesnim uvidom, radom na sebi i povoljnim spoljašnjim uslovima – treba pripisati egoizmu, koji uvek preti da nabuja u jedinca.

Frontal