Sve je bilo svečano i tokom dana koji su prethodili. Snijega na planinama bilo je dovoljno, olimpijska baklja stigla je ranije i sve je bilo spremno da se Sarajevo i Istočno Sarajevo pokažu kao dobri domaćini Evropskog olimpijskog festivala mladih.

Kad se na sceni pojavio i "Vučko", a potom i kad je podignuta olimpijska zastava, mnogi su pomislili da se Sarajevo vratilo u '84.

"Ovdje vlada neka euforija i lijepo je vjerovati da je to repriza '84, lijepo je radovati se, ali je moj utisak da to nema veze sa onim Sarajevom, sve je drugačije", ocjenjuje istoričar i diplomata iz Sarajeva Slobodan Šoja.

Učesnici Evropskog olimpijskog festivala mladih dočekani su burno, bilo uz aplauz, ili uz zvižduk, ali nijedna reprezentacija nije prošla nezapaženo. Mada su više pažnje privukli političari.

"Ja sam bio na stadionu, nije bio topao aplauz Srbiji, Hrvatska je doživjela nešto veći aplauz, Kosovo baš veliki i po tome se može zaključiti da je ovdje u Sarajevu aplaudiranje Kosovu povezano sa riječju koju je Dodik rekao, mada je on Republiku Srpsku pomenuo dosta suptilno, ali tad su krenuli zvižduci i to je ključno", kaže Šoja.

Zvižduci su krenuli i prije nego što je Dodik otpočeo govor, čiji su glavni akcenti bili na olimpijskom duhu, odbrani sportske časti, vraćanju olimpijskog duha u Sarajevo poslije 35 godina.

"To je što bošnjačka strana forsira – hoće jedinstvenu Bosnu i da Srbi participiraju, a sad, kad imaju to, reakcija nije došla na ono što je Dodik govorio nego, apriori, čim se popeo za govornicu, a u samom govoru nije bilo ništa što bi provociralo. Naprotiv", kaže profesor političkih nauka Nenad Kecmanović.

"Ja sam pažljivo bilježio riječi koje je Dodik govorio i vidim da je pomenuo čast sedam puta, što je lijepo. Spomenuo je narod četiri puta, BiH nije spomenuo, a mislim da je bilo prilično da se spomene, Sarajevo jeste, ali kao grad koji organizuje... Ali, bez obzira na te sitne detalje, mislim da je govor bio dobro koncipiran, mudar, plus u mjestu u kojem nije dobrodošao, on je pružio ruku", kaže Šoja.

Kecmanović primjećuje da su reakcije na Dodikov govor samo argument više za njegovu tezu da se u Sarajevu ne oseća kao kod svoje kuće, čak kao na nekom nepijateljskom, tuđem terenu.

"Teško je shvatiti bošnjačku politiku, jer, s jedne strane, insistiraju na jedinstvu, a onda daju autogolove", kaže Kecmanović.

Dan po otvaranju, sam Dodik je primijetio da je bilo i aplauza, a ne samo zviždanja, kao i da je zviždanje rezultat dobro poznatih lokalnih animoziteta. Koliko onda ima smisla govoriti o cjelovitoj Bosni i Hercegovini u kojoj odnos prema predsjedavajućem zavisi od toga kom narodu pripada? Da li je iluzorno očekivati da duh zajedništva oživi 35 godina poslije Zimskih olimpijskih igara sada na nadmetanju mladih iz Evrope?

"Treba uzeti i reakciju na pojavljivanje druga dva člana, aplauz nije dobio ni Džaferović nego samo Komšić, iako je on nominalno Hrvat, izabran je glasovima Bošnjaka i on je ono što bi Bošnjaci htjeli – da imaju i Srbe i Hrvate koji bi vodili politiku koja je njima bliska", kaže Kecmanović.

"Mislim da je to problem Bosne i Hercegovine, jer je to nešto što je stvoreno – dva entiteta. I ako vi zviždite na pomen Republike Srpske, to je znak da tu nešto nije u redu", kaže Šoja.

Kada je trebalo da počnu Olimpijske igre 1984, cijelo Sarajevo se treslo da li će snijeg pasti. Na kraju, dan uoči takmičenja pao je jedan od najvećih snjegova koje taj grad pamti.

Tako je i sada, dan poslije otvaranja, pao snijeg koji je bukvalno zatrpao grad, čak i odložio takmičenja na Festivalu. Snijeg je isti i 35 godina kasnije, a sve drugo je drugačije.

Izvor: rts/Dragana Ignjić