Tako je probrana grupa firmi, u saradnji sa predstavnicima vlasti i bliskim vezama sa ljudima iz državnih institucija i preduzeća, za kratko vrijeme uplivala u sve poslove koji imaju bilo kakve veze sa javnim sredstvima.

Zanimljivo je da su upravo te firme uspjele da na konto javnih sredstava izgrade cijele poslovne imperije, a da u toku svog poslovanja  nikad nisu sarađivale sa nekim partnerom iz realnog sektora.

„Šampioni javnih nabavki“, odnosno ponuđači kod kojih prihod ostvaren kroz ugovore o javnim nabavkama u pojedinim poslovnim godinama predstavlja više od 70% ostvarenih prihoda su Prointer ITSS, Banja Luka; Lanaco, Banja Luka; KM Trade, Visoko; BBS, Sarajevo; Medit, Sarajevo; Primaprom, Banja Luka; NGH, Tuzla; Kaldera Company, Laktaši; MMS Code, Banja Luka... 

Da ovakvoj praksi neće uskoro doći kraj pokazuje primjer Prointera, koji je nastavio sa “uspjehom” i u 2019. godini, a kao ključ uspjeha se skoro uvijek nameće nedostatak konkurencije. Naime, ova kompanija na tenderima se pojavljuje kao jedini ponuđač, što može ukazivati na zabranjene prakse podjele tržista između ponuđača, kao i na izrazito nizak nivo povjerenja u sistem nabavki od strane ostalih kompanija. Inače, u BiH je broj zaprimljenih ponuda po otvorenom postupku, 1,47, što predstavlja najniži prosjek u regionu.

Da je ovo uigrana praksa i rasprostranjena pojava upozorava Igor Vukajlović iz Udruženja Tender iz Banjaluke. Kako navodi, u ovakvim slučajevima postoje mnogobrojni propusti i razne malverzacije za kojima ponuđači posežu ne bi li dobili unosne poslove.

On navodi da je svima onima koji prate procese javnih nabavki u BiH postalo jasno kad se pojavi novi tender za koga je napravljen i sa kojim ponuđačem je posao dogovoren.

“Često se dešava da milionske poslove dobijaju razne nepoznate firme, koje čak nisu ni registrovane na portalu javnih nabavki ili one firme koje su tek osnovane, pa odmah postaju favoriti državnih institucija. Kod nas je jako mala konkurencija, jer da biste nekom naštimali tender, vi morate imati toliko malu konkurenciju da se niko ne žali na taj tender. U suprotnom, ako tenderska dokumentacija upućuje na jednog proizvođača ili ponuđača, onaj ko je konkurencija može da se žali i takve žalbe uspijevaju, pa će takva tenderska dokumentacija biti poništena. Kod nas je očigledno da nema te konkurencije, ali ima i toga da ljudi ne smiju da upute žalbu”, tvrdi Vukajlović i dodaje:

“Takođe, ima i prećutnih dogovora gdje se u nekim određenim oblastima javnih nabavki dešava da niko ne upućuje žalbe na golim okom vidljive diskriminacije”, kaže Vukajlović.

Kako navodi, sve počinje od planiranja potreba, gdje se nekad opravdano, a  nekad neopravdano kreiraju ponude da bi određeni ponuđač dobio posao. 

“Pa se onda krene od kreiranja tih potreba, usvajanja budžeta i kreiranja takve nabavke. Kad se dođe do kreiranja ugovora, to već bude svršen čin jednog plana koji je počao da se kuje prije godinu dana. Ono što je još gore od toga što određene firme dobijaju stalno poslove i postaju favoriti na tenderima, jeste da se često istima dodjeljuju poslovi koji uopšte nisu bili ni potrebni ugovornom organu, a često i po mnogo višim cijenama od onih koje su realne”, rekao je on.

“Time se nanosi šteta javnim institucijama i preduzećima i to samo da bi se određenoj privatnoj firmi napravio posao.“

Ipak, i pored ogromnog uticaja ponuđača, Vukajlović najveću krivicu vidi u licima iz ugovornih organa, odnosno državnih institucija i preduzeća.

“Taj ponuđač koji je dobio posao nije odlučivao hoće li mu neko dati posao, već je to ugovorni organ, odnosno ovlašteno lice ugovornog organa koji je namještao takvu nabavku i sklapao takav ugovor. Oni to vjerovatno rade zbog pritiska raznih lobija. Mnogima se prijeti otkazima, smjenama ili ih se nagrađuje boljim pozicijama. Tako da, slabost leži u tim imenovanim licima koji su odgovorna lica u ugovornim organima da na takav način vrše te zloupotrebe”, kaže Vukajlović.

Bojan Kovačević iz banjalučke Razvojne agencije EDA kaže da se favoriti javnih preduzeća i institucija skoro uvijek na tenderima pojavljuju kao jedini ponuđači ili kao jedini koji mogu da zadovolje zahtjeve koji su postavljeni u ponudi. 

"Posmatrajući neke od ovih ponuđača, do sada smo zaključili da se uglavnom pojavljuju kao jedini ponuđači u postupcima javnih nabavki, ili kao učesnici istog konzorcijuma, dakle nema konkurencije! Često direktno pregovaraju sa ugovornim organima u postupcima nabavki, bez objavljivanja javnih obavještenja, pozivajući se ekskluzivitet ili autorska prava kod IT kompanija kao često korišćen osnov", rekao je Kovačević i dodao da bez transparentnijih podataka, ovdje je veoma teško utvrditi da li su ovi osnovi opravdani.

"Službe za reviziju javnog sektora bezbroj puta su utvrdile da se radilo o kršenju zakona. Inače, firme koje posluju isključivo sa državom po pravilu ostvaruju vrlo visoke profite. Uglavnom, kao najznačajniji problem do sada uočen u vezi sa monitoringom integriteta ponuđača, dakle ne konkretnih javnih nabavki, bi bio nizak nivo povjerenja u javne nabavke i izrazito nizak nivo konkurencije u javnim nabavkama", kazao je Kovačević.

Mervan Miraščija iz Fonda otvoreno društvo napominje da se štimanje u javnim nabavkama vrši na hiljadu načina. Kako nam je objasnio, ovdje se radi o jednom od osnovnih i najkrupnijih generatora korpucije u državi. 

“Zbog toga su ljudi spremni na sve i sa jedne i sa druge strane. Mi već treću godinu pratimo javne nabavke u realnom vremenu i ništa se ne mijenja. Pored nas, uredi za reviziju svih institucija govore kontinuirano o problemima u javnim nabavkama. Onda dolazimo do toga da postoje dogovori između ponuđača u javnim nabavkama kroz sve sektore. Tako je prilikom nabavke automobila, nafte i naftnih derivata, ulja, maziva, održavanja automobila, u IT sektoru, prilikom održavanja rudnika, ma svugdje. To je sada jedna oblast koja poprima nevjerovatne razmjere. Kada se uzme novac koji se troši u javnim nabavkama, tek se onda vidi što je to. Ti šampioni u javnim nabavkama, sa stanovišta ugovornih organa i ponuđača, svi koriste praktično iste matrice ponašanja koje mi svakodnevno pronalazimo. Od toga da se ne vrši istraživanje tržišta, do toga da nema nikakvih planova javnih nabavki”, kaže Miraščija.

Recimo, u 2018. godini jedan od velikih potrošača javnih sredstava Elektroprenos BiH nije imao plan nabavki. Takođe, Elektroprivreda BiH je 32 puta mijenjala plan javnih nabavki, što pokazuje da tu nema nikakvog strateškog i sistemskog rada. Ovo su samo neki od primjera kako se radi u BiH.

Zatim, objašnjava nam Miraščija, tehničke specifikacije u javnim nabavkama se prepisuju iz kataloga dobavljača, a negdje se čak i slike objavljuju.

“Onda se tu traže neki jedinstveni kriterijumi, specifični samo za jednu firmu. Pa se traži broj ugovora u posljednje dvije godine ili njihova vrijednost koja ne smije biti ni veća ni manja od datog iznosa. Pa se onda radi na skraćivanju rokova isporuke, pa se cijepaju nabavke i sve su to određene vrste namještanja javnih nabavki koje legistlativa, niti nadležne institucije ne mogu popratiti ni svojim kapacitetima, ni znanjem, a pogotovo ne sa nadležnostima koje imaju”, kaže on.

I onda dolazimo do druge strane medalje, ponuđača koji, prateći ove obrasce ponašanja, postaju šampioni javnih nabavki. 

“Kad se sve pogleda, mi govorimo o desetinama miliona maraka koji su zarađeni kroz postupke javnih nabavki, a koje je dobio određen krug firmi.”

Da je ono što nam je rekao naš sagovornik svima vidjivo pokazuju podaci o prihodima pojedinih “državnih favorita” u posljednje vrijeme. Ako pričamo o IT-u, Prointer iz Banjaluke je dobio 29,3 miliona KM, odnosno 232 postupka javnih nabavki do sada. To je i Lanaco sa 74,4 miliona KM ili 508 ugovora javnih nabavki. Pa, QSS doo Sarajevo sa 6,6 miliona KM, odnosno 317 dobijenih ugovora, od kojih 160 direktih sporazuma. 

Miraščija napominje da ovdje tržište postaje sve više kartelizovano sa odsustvom konkurencije.

“Ako određena javna nabavka nije uopšte planirana, onda određeni krug dobavljača nije mogao saznati za nju i onda se u specifikacijama praktično crta roba koja se treba nabaviti, što zakon apsolutno zabranjuje. Onda imamo štimanje različitih kriterijuma za dodjelu ugovora. Tu se koriste prednosti ponuđača, jer se traži roba koju imaju na stanju, pa se onda namješta rok isporuke. Ide se na uštrb čak i cijene robe koja se uzima. Pri tome razlika u procijenjenoj cijeni i ponuđenoj zna biti u 20 feninga, što je nenormalno”, kaže on.

Inače, da u BiH postoji dogovor između ponuđača saglasni su svi naši sagovornici. Miraščija tvrdi da je o tome veoma teško govoriti sa stanovišta krivične odgovornosti, jer morate imati dokaze da dogovor postoji, ali je očigledno narušeno pitanje konkurencije. 

“Dovoljno je pogledati nabavke u IT oblasti u kojoj učestvuju firme koje konstantno pobjeđuju.  A tako je i u skoro svim drugim oblastima. Evo slučaj nabavke nafte i naftnih derivatra. Mi znamo kada dobija Hifa, a kada Nestro petrol. Ili nabavka automobila. Ako govorimo o nabavki folksvagena, gdje imate više koncesionara ove vrste automobila, na kraju dobijemo na tenderu samo jednu ponudu. Tu očigledno postoji dogovor i ovakva situacija u kojoj se vrijednosno veliki ugovori dodjeljuju na osnovu samo jedne pristigle ponude, govori da imamo veliki problem koji se mora rješavati najbolje putem rigoroznih kazni, koje će biti zastrašujuće i koje će odvraćati”.

Ipak, za sad to nije tako, a sudeći prema visinama kazni, u BiH je i te kako isplativo varati sistem i učestvovati u ovom tenderskom kartelu. 

Naime, ako se uporedimo sa regionom, vidimo da su kazne u BiH čak i stimulativne. U BiH je najveća kazna za pravno lice 15.000 KM, a za odgovorno lice u tom pravnom licu je 3.000 KM. U Hrvatskoj je 230.000 KM za pravno lice, a 14.000 KM za odgovorno lice, dok Slovenija dozvoljava umnožavanje kazne koja može ići do 300.000 evra. Tako da, dok god kazne budu ovoliko niske, u BiH će stopa prevara putem javnih nabavki biti ogromna.

* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)

Izvor: 6yka.com/Milovan Matić