Svjestan i izgubljen u isto vrijeme, samo sam želio da pored sebe imam tu osobu, za minutu tišine ili ipak minutu plakanja na ramenu. Time nisam pokazivao svoju nemoć, već povjerenje i snagu koju mi ta osoba pruža. Vraćao sam se tom ramenu u suzama i sa osmijehom. Nisam želio bježati, naučen sam da se suočim sa svime, ali zašto sa rastankom nisam ne znam ni ja, ni moja glava niti neko deseti na ovom ludom univerzumu. 

Već vidno uznemiren, gledajući u tu kartu u jednom smjeru, počinjem da pričam sam sa sobom. Tih avaz igra po mojim usnama dok pred očima prolaze svi naši zajednički trenuci. Pokušavam ih stići, ali bježe, baš kao i ti. Bijeg na daleki put, bez povratka. A onda, kako inače to volim reći, "uzimam stvari u svoje ruke" i počinjem da pišem. Tebi, sebi, svima!

Knedla u grlu i počinjemo:

"Stojeći na stanici, djelimično umoran i promrzao, u glavi vrtim stare filmove kao kutiju od cigara.

Vraćam se na stara mjesta, vodim stare u biti nove razgovore i tražim razlog. Razlog mog lutanja i postojanja. Ne zbog toga što smo ovo danas, već zbog toga što smo mogli biti. 

I ne mirim se, ne mirim se sa činjenicom da je sve palo i otišlo rijekom suza u nepovrat.

Gledam preko ramena, nadajući se pogledu tvojih abnormalnih i od tuge razdvojenih očiju. Jedna strana je tu, tik pored mene, a druga negdje gore, sjeverno, pod hladnim Skandinavskim morem. Kurva sudbina i život je tako htio...Ponovo... gledam preko ramena. Sada već zamišljajući tvoj hod i glas koji donosi najljepše riječi i trenutak neshvatanja situacije.  Gledam i vidim da svakoga u životu dočeka ono što mu je suđeno. Ali ako je tako, zašto ti meni nisi bila suđena?! Zašto najmilije ruke nisu ostale na mom licu, a usne na mojim usnama? Zašto?!

Gubim se.. sada prolaziš pored mene i ideš ka nepoznatoj cesti, upoznaješ novo, a iza sebe ostavljaš ono što je srcu drago. Nikad ljepša, nikad više svoja.

Sretan put, sigurna cesto moga života!"

To bi bilo to. Kraja nemam, jer ti si bila moj kraj prije kraja. Odnijela si osmijeh, tugu, bol. Ostao sam ja, sam i tih, poput moga glasa dok ti je na uho nekada pričao najljepše priče. I da, ne dopusti da te hladno more i dugi dani utihnu, pokaži im istinsku ljubav i smijeh, ono naše! 

Autor: Kenan Suljić

#FrontalBlogChallenge

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

 Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

Povezane vijesti:

Kako spojiti film Helloween sa pravom, blogom i dobrim humorom?