Osoba koja obavlja omiljeni posao u suštini i ne radi, nego postane to, kompletnim svojim bićem.

U tome se krije istinska sreća.

Bosna i Hercegovina prepuna je talenata. Međutim, strah kao prirodni ljudski osjećaj glavna je prepreka mladim talentovanim ljudima. Zbog straha od neuspjeha prebrzo odustanu od svojih snova. Pored straha, dodatne prepreke su nedostatak samopouzdanja zbog teške finansijske situacije i neodlučnost prilikom izbora fakulteta, za one koji donesu odluku da nastave svoje školovanje nakon srednje škole. Mladi uglavnom žele da upišu fakultet koji zaista vole, ali zbog mnogobrojnih prepreka u društvu i pritiska roditelja često upisuju i ono što ne vole, jer su dobili informaciju da će tako lakše doći do posla. Vodeći se politikom “ upiši ono što je aktuelno i gdje ima novca “ zanemari se činjenica da tu profesiju jednostavno ne vole i da će vjerovatno biti nesrećni u životu zbog toga.

Nije lako imati hrabrosti i krenuti putem neizvjesnosti, a pritom biti dosljedan sebi i svojim ciljevima. Izbor fakulteta i generalno profesije je nešto zaista bitno i određuje našu kompletnu ličnost, a u isto vrijeme prikazuje budućnost prema kojoj lagano koračamo.

Svim studentima primarni cilj je posao, kada završe fakultet. To je sasvim normalna ljudska potreba, kako bi se dokazali u društvu, ali i zadovoljili svoje određene potrebe.

Međutim, mi živimo u eri čudnih mladih studenata kojima je cilj pronaći posao kako bi samo oni imali koristi od toga i nakon toga prestaju da se bave naukom u pravom smislu te riječi. Sa druge strane, oni studenti koji žele da se bave naukom, kako bi promijenili neke stvari u društvenoj zajednici i učinili svijet boljim, imaju dosta više prepreka na putu prema pravednosti. I jedna i druga grupa mladih studenata ima određene probleme i teško dolaze do zaposlenja, ali druga grupa mi djeluje dosta ozbiljnije. Djeluju mi ozbiljnije jer se u isto vrijeme bore za sebe, ali i za druge ljude.

Postavlja se pitanje da li je važnija lična korist pojedinca, ili napredak pojedinca u nauci, od kojeg društvo ima koristi, ali i on sam?

U našoj državi potrebne su reforme obrazovnog sistema. To je rečenica koju sam čuo milion puta u životu. Jedan od glavnih razloga koji bi izdvojio, zbog kojeg su potrebne reforme, zasigurno je nedostatak praktične nastave na fakultetima društvenih nauka.

Pored toga, pojedini profesori ne ohrabruju studente da se bave naukom nakon završetka fakulteta, kako bi uticali na promjene u društvu na inovativan način, nego uglavnom savjetuju studente da se bore isključivo za sebe, kako bi što prije pronašli zaposlenje. Kako bi što prije prihvatili surovu istinu da sistem ne želi da bude drugačiji. Sistem želi da mu se prikloniš i da prihvatiš činjenicu da si unaprijed izgubio, u slučaju da si pomislio, da možeš bilo šta promijeniti u svojoj zajednici, ili državi.

Zbog toga je praksa na niskim granama i ne potencira se previše u obrazovnom sistemu, jer se u praksi rješavanju konkretne stvari. Teorija bez dobre prakse jednostavno je besmislena i zbog toga su naši fakulteti u svijetu rangirani tako kako su rangirani. Ljudi koji su odrasli u Jugoslaviji, u drugačijem sistemu, odgajaju svoje potomke na način koji više nije u trendu. Čekajući posao kao Godoa godine prolaze, a mladi su sve više i više frustrirani. Zbog toga često i napuštaju BiH i odlaze u EU.

Svi mi, mladi, odgajani smo uglavnom na način da treba da završimo svoje škole i da nas tamo negdje čeka neki posao. Neko je dužan da nam sredi sve, a naše je samo da učimo. Očekujemo od države da se ponaša prema nama kao roditelji koji nas vole. Živimo u okrutnom svijetu u kojem često ljude nije briga ako nemate šta da jedete. Neki ljudi se čak i raduju takvoj nesreći i smatraju da je to zasluženo.

Naš mentalitet je veoma neobičan. Mnogi ljudi od malih nogu uče djecu da je štela za posao sasvim normalna stvar i da je okej da imamo svoje ljude, koji će nas pogurati u nevolji. Zašto se onda žalimo ako neko drugi ima bolju štelu? Jednostavno nije fer kritikovati ljude koji su dobili posao jer im je neko pomogao, dok u isto vrijeme mnogi ljudi čine istu stvar i traže takvu pomoć. Kada se raspiše konkurs na kojem se pojavi 100 osoba, a prima se jedna, uvijek će se pojaviti nezadovoljna masa koja je otpala. U svakom slučaju neko mora otpasti jer jednostavno nema mjesta za sve, ako stvari posmatramo na takav način.

Zbog toga mladi treba da sami kreiraju svoje poslove i da se udruže, bez obzira da li su udruženi u odlasku iz BiH, ili pak žele ostati.

Za kraj želim naglasiti i reći i u svoje ime, da mi mladi jednostavno moramo svakodnevno raditi na sebi kako bi postali uspješni pojedinci. Da bi postali uspješni kao društvo, potrebno je da se udružimo na raznorazne načine. Bilo bi divno kada bi kolege i koleginice sa fakulteta, ili iz srednje škole, posmatrali kao buduće saradnike na zajedničkim projektima, a ne kao klasičnu konkurenciju. Nije bitno da li želite zauvijek otići iz BiH, ili privremeno, ili želite ostati ovdje i boriti se. Ono što je bitno, po mom mišljenju, odnosi se na obrazovanje koje ne prestaje nakon što se završi bilo koja škola. Naprotiv, tada tek počinje. Cilj obrazovanja nije raditi samo na sebi i pronaći posao od kojeg korist imamo iskjučivo mi. Cilj nauke je da se bavimo s njom kako bi postali uspješni pojedinci, koji rade za interes kompletnog društva.

Mladi širom BiH, ujedinite se!

Autor: Aleksandar Ganilović

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

Povezane vijesti:

Greške Sjedinjenih Američkih Država nakon 11. septembra