Bilo je malo odgovora, skoro pa nikakvih, koji su bili na fonu građanske hrabrosti. Ostatak odgovora se svodio u tipično balkanskom mentalitetu: odgovori su imali elemente fašizma, sexcizma, antisemitizma, homofobne, ali i sa dobrom dozom šprdancije.

Ehh daa, nek je našem narodu samo zafrkancije i izbijanja šale o svemu i svačemu. Pa čak i o temama i događajima s kojima se ni u snu ne bi smjeli zezati. Ali mi to radimo.

Uviđam da naše društvo danas nema petlju da se suprostavi nepravdi, nasilju, fašizmu i ostalim negativnim pojavama, čast rijetkim izuzecima, ali itetako imaju hrabrosti nekoga otračati na kafi kada se sastane vijeće mudraca. 

Ej jesil vidio s kim je sad ta i i ta? Hoda s tim i tim. Ma de ba nema s kim ona nije bila. Lahka je ona djevojka!

Vidi ti ong tipa, troši pare od roditelja na skupu garderobu da bi se samo mogao hvaliti pred ljudima i glumiti neku facu. Nekog gazdu.

Ma de ba, pusti ti njega. Kakakv on. Glup ti je on. Kupio je on diplomu i preko štele dobio posao. Sjećam ga se još dok smo djeca bili. Nije se znao hljeba najest.

To je samo jedan dio od tračeva koje se mogu svakodnevno po kafama čuti ali i na ostalim vidovima druženja. Pitam se: Odakle nekome pravo da udari na nečiji, obraz, čast, poštenje i moral? Da ima onih koji su toliko hrabri širiti neke priče o nekome. Pri tome je nebitno da li je to istina ili laž. Nego da sebi neki ljudi daju za pravo da se miješaju u nečiji privatni život. Šta je koga briga ko šta radi sa svojim životom. S kim se druži, s kim je u vezi, s kim je intiman ili šta radi i šta kupuje!

Nadalje, građani su itekako hrabri preko društvenih mreža, a još hrabriji preko lažnih profila. Čitajući svakodnevno razne portale i razne sadržaje tih portala, vidim i razne komentare. Možemo primjetiti da ima onih koji nešto komentarišu a da pri tome nisu ni pročitali članak, već samo naslov. Tu možemo vidjeti i razne psovke, vrijeđanja po svim osnovama, poziv na nasilje itd. Zar je to kultura „civilizovanog“ čovjeka u 21 vijeku?

„Da li ti imaš pravo da šutiš pred zlom, da li imaš pravo da ne svjedočiš, da li imaš pravo da umjesto tebe govori tvoj strah?“ su vrlo dobra pitanja koja je postavio Esad Kočan. Itekako nemamo pravo na to. Previše je ljudi izgubil svoje živote i privše ljudi se žrtvovalo da bi mi danas imali svoja prava koja imamo a da mi sad šutimo i trpimo.

Unazad prar godina, bio sam i sam jedan od građana koji nisu htjeli odvajati se od mase, uživati u društveom konformizmu. Mada sam imao želju da nešto radim, lično ja, kako bi barem na neki mali način doprineo nekoj promjeni. Ali nisam ima dovoljnu petlju. Tada mi je sam Bog posalo jednog druga. Druga koji mi je bio podrška od samog početka. Koji je kritikovao moje mane ali hvalio moje vrline. Koji mi je na svom primjeru pokazao da se vrijedi boriti za bolje društvo. Jer ništa se neće samo od sebe desiti. Niti nam može biti bolje ako svi šutimo. Danas ono što radim i za što se borim, mojoj građanskoj hrabrosti ali i upornorsti dobrim dijelom je on doprineo. Znači sve se može ako se hoće.

Smatram da je krajne vrijeme da se probudimo, da dignemo svoj glas protiv nasilja, fašizma, torutre i ostalih negativnih pojava u našem društvu.

Za primjer nam trebaju biti učenici iz Jajca koji su digli svoj glas protiv nacionalizma i podjela ili hrabre žene koje su sačuvale rijeku Krušici. Takve osobe nam trebaju biti primjer i uzor a ne koje kave realiti zvjezde i tome sličnom.

Vrijeme da nakon 20 i nešto godina kažemo dosta i da se borimo za bolje društvo i državu.

Autor: Muhamed Hundur

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

Povezane vijesti:

Ajlino ćoše: nakit koji čuva uspomene