Bljutavo, grozno, skoro da propadnu u zemlju. Ako je empatije nestalo, zašto ju je zamijenila pakost i mržnja? Lakše je biti ravnodušan, nego mrziti nekog zbog nemogućnosti suosjećajnosti.

Evo kako su ponosite Sarajlije, građani jednog od pravo važnih multikulturalnih sjecišta na Balkanu, izrodile i pokazale zvijeri u sebi samim. 

U prosjeku se stalno vozim GRAS-om i nisam naročito ponosna na to, ali sam na sljedeće stvari užasnuta - skoro da ću povratiti. Čekam autobus i tu je jedna grupa migranata. Pošto se blizu mjesta gdje živim nedavno otvorio kamp za migrante, tako ih svakodnevno viđam u autobusu. Ljudi su, nisu majmuni. 

Pošto je svaki od njih sačekao da prvo mi uđemo, tako je problem napravio sam vozač. Nije dopustio migrantima da se voze iako su imali novac za kartu. Nazvao je dispečerski centar i dobio odgovor da ih, naravno, vozi. Samo je rekao: “Vozi ih ti, bolan.” 

Nedugo poslije toga, također, ulazim u autobus i sjedam među zadnje redove. Iza mene su migranti, a ispred mene je nekoliko sjedišta prazno jer, pobogu, smrde, ne može se disati. Dvije djevojke ispred mene vade parfeme i prskaju da “ublaže” situaciju. Nastaje sveopći spleen. Grupa djevojaka komentariše kako su “odvratni”. Jedan od njih se pokupio s tog mjesta i otišao od njih. Znate, da ne smrdi primadonama.

Nedavno se u sarajevskom tramvaju desio okršaj između Sarajlije i migranta gdje ga je naš čovjek opljačkao i izbo nožem. Dakle, mi smo divan narod, još divnijeg grada i daleko najdivnije zemlje. Ispada da je većina samo građanska sirotinja koja se hrani tuđom nevoljom. Kaže naš drug Sabit:

Sarajevo, smradu moj.

Autor: Nusrah Hadžić

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

Povezane vijesti:

10 savjeta za mlade koji (ne) žele napustiti BiH i postati uspješni