(Izvor: pixabay.com)

Ako mislite da ću sada kukati kako su žene potlaćene, jadne i nemoćne, grdno se varate. Nisam to nikada činila niti podržavam takve igrice na kartu sažaljenja. Ako bismo samo i isključivo naglašavali da su žene slabiji spol slali bismo pogrešnu poruku našim kćerkama, sestrama, prijateljicama, a ja kao bivši prosvjetni radnik i svojim učenicama. A svi smo i više nego svjesni da ima žena-zmajeva koje daleko iza sebe ostavljaju svakog muškarca jer jednostavno svojim znanjem i vještinama su davno postale nenadmašne i kao takve trebaju biti uzor ne samo nama ženama nego i muškarcima.

Ali da svijet nekada zna ućutati baš kada treba biti najglasniji, pokazalo je nedavo finale US Open-a u ženskoj konkurenciji, kada su se na suprotnim stranama mreže našle Serena Vilijams (Serena Williams) i mlada Naomi Osaka kojoj je upravo san bio igrati protiv svog idola. Meč koji je punio novinske stupce i danima nakon što je završen ostat će upamćen ne samo po prepirci Vilijamsove sa glavnim sudijom i izricanju upozorenja, te oduzimanju poena i gema nego po nećemu mnogo važnijem. Po ćutanju Sereninih muških kolega. 

Za nekoga ko o tenisu zna koliko i o uzgoju kelerabe ne pada mi na pamet da preispitujem postupke glavnog sudije niti Serenino ponašanje, ali ne mogu da ostanem imuna na ćutanje muškaraca iz teniskog svijeta, svih onih uzora za koje srčano navijamo u svakom meču a koji su čak i gore stvari radili i govori a prošli s manjim ili nikakvim posljedicama. Jer su MUŠKARCI. Ne sjećam se da čuo glas jednog Agasija, Đokovića, Nadala ili Federera koji su javno rekli da oni, kao muškarci, mogu raditi upravo to što je Serena uradila ili čak i gore stvari a da ne snose posljedice.

Možda nisu smjeli, možda nisu željeli javno reći ono što društvo odavno zna, da je lakše biti muškarac u svijetu nego žena ali ipak neki gorak okus ostaje nakon svega. Samo je Endi Rodik (Andy Roddick) bio dovoljno hrabar i preko svog tviter naloga rekao ono o čemu su druge muške kolege ćutale. Napisao da je činio i gore stvari a da za to nije bio kažnjen.

I dok Harvard ističe kako prema nekim istraživanjima žene zarade 80% onoga što muškarcima na kraju bude isplaćeno, sjajna Ejmi Nelson (Amy Nelson), Forbsova kolumnistica, u svom posljednjem tekstu govori kako je upravo ona za vrijeme jedne prezentacije bila potkopavana od strane muških kolega koje svojom pričom nisu dopustile da završi ono što je željela reći. Tek joj je nakon prezentacije prišao kolega i izvinio se za ponašanje drugih na što ga je pitala zašto to nije rekao pred drugim muškim kolegama a ne tako nasamo. Poredeći svoju i Sereninu situaciju Nelsonova naglašava da je „dovoljno teško izboriti svoj put do karijernog vrha uprkos svim izgledima, kao što je Vilijamsova. Ali je nešto sasvim drugo stajati sam bez podrške kolega, posebno onih čiji je glas ponekad jači u sportu, upozoravajući također na problem.“

I dok je ovo nekome trivijalan problem, pored onih svakodnevnih kojima smo izloženi, ignorišući ga i ne dajući mu dovoljno prostora on neće jednostavno nestati nego će se još više ukorijenit u naše društvo i imati dalekosežne posljedice.  

„Muškarci, mi trebamo vaš glas. Trebamo da budete glasni kada uočite duple standarde. Trebamo da kažete nešto kada čujete seksistički komentar. Trebamo da budete uz nas i tražite promjene.“ Ovo su sigurno i najjednostavniji zahtjevi koje je Nelsonova napisala a sa kojima će se svaka žena složiti.

Iako put do jednakosti nije ni malo lagan, on je puno lakši ako se prelazi zajedničkim snagama. Zato dragi muškarci, ne zaboravite „nijedna borba nikada ne može uspjeti bez učešća žena rame uz rame sa muškarcima.“

Autor: Irma Antonia Plavčić

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na

portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.