Prije dvadeset i pet godina, na današnji dan, preminuo je Pavle Vuisić, jedan od najvećih glumaca koji je živio na prostoru bivše SFRJ. Vječni boem, voljen svuda gdje se pojavljivao, a volio je samo svoju Suli - Mirjanu Vuisić, s kojom je proveo pune 32 godine u braku.

Evociranje uspomena na detalje iz njegove svakodnevice ni danas nikog ne ostavlja ravnodušnim, iako je, kako se Telegraf uvjerio na licu mjesta, njegov grob danas, na godišnjicu smrti, nije niko posjetio.

Na Novom groblju, u "Aleji velikana" nalazi se veliki spomenik od bijelog mermera. Na tom mjestu je porodična grobnica Vuisića u kojoj počiva čuveni Paja.

Kako smo se uvjerili, veliki bijeli grob na parceli 78 niko nije obišao, nema zapaljenih sveća, kao ni venaca, ni cvijeća, a iz saksija raste korov. Zanimljivo je i to da grob s potpisom kamenorezačke kuće "Tepavac" nema na sebi urezan krst, ali su zato tu imena s godinama smrti drugih Vuisića - Dušana, Mirjane, Radmile i Dobrile.

R. M. (36), radnik groblja, tvrdi za Telegraf da na mermernu stolicu postavljenu ispred vječne kuće čuvenog glumačkog boema rijetko ko sjedne.

- Odavno niko nije bio, dođe poneko, zapali svijeću, ali ne znam da li su to članovi porodice ili njegovi poštovaoci.

Vuisić je prezirao intervjue, a kada je Udruženje filmskih glumaca odlučilo da mu da najveću filmsku nagradu glumaca Srbije "Slavicu", napisao je:

"Čuo sam od mnogo poštovane i cijenjene sekretarice Sneške da sam kandidovan od Udruženja za još nekakvu nagradu, pa pošto svi znaju da za nikakvim nagradama ne žudim, molim da iz ove kandidature budem isključen. Beograd, 30.06.1986. S poštovanjem Pavle Vuisić, sr."

Koliko njegova priroda nije marila za publicitet i priznanja govori i njegov telegram RTS-u:

"Ne mogu snimati Novogodišnji program. Stop. Ne zovite me. Stop. Od sutra sam u Grčkoj. A upravo, da vi rečem, dojadilo mi je više da se kerebečim."

Ko zna kako bi danas izgledao srpski film da se početkom pedesetih godina proteklog vijeka nije pojavio legendarni Paja. Desetog jula 1926, kada je velikan našeg glumišta došao na svijet, niko nije ni pomislio da je rođen umjetnik koji će promijeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledaoce.

Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umjetnika Srbije tokom svog glumačkog vijeka odigrao je više od sto uloga na kojima su mu tada zavidjeli, a situacija nije drugačija ni danas.

Međutim, i pored svog talenta, rijetko je dobijao glavne role. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želio.

Legenda kaže da je Pavle umio da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamjerke.

- Volio je društvo, kafanu, rijeku, da se uvijek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gdje će završiti i kuda će ga vjetar tog dana odnijeti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo. Volio je da zida i gradi, imao je smisla za detalje, znao je za cake. Volio je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promijenio, prodao ili poklonio. Više čamaca pokloni nego što proda, a onda napravi druge, i tako ukrug. Govorio je ono što je mislio. Stvarno nije imao obzira ni prema kome. Interesantno je, međutim, što nikad nije htio da ide u inostranstvo. Mnogi su mu nudili posao u koprodukcijama, nije htio ni da čuje. I ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspješno. Režim je njega, naprotiv, volio. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio mnogo nagrada, čak su htjeli da mu daju i Avnojevu, ali je od toga bježao. Na kraju je sjeo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio Slavicu, današnju nagradu Pavle Vuisić koja se tradicionalno dodjeljuje na festivalu u Nišu, nije htio da je uzme. Kod Tita je bio samo jednom, poslije premijere filma "Bitka na Neretvi" - ispričala je glumčeva supruga Mirjana prisjećajući se koliko je i sama izbjegavala projekte na kojima bi kao filmski radnik radila s njim.

Niko ko ga se sjeća ne kaže da je bio loš, već prosto nije volio da glumi i tu profesiju je smatrao krajnje nevažnom i nebitnom. Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvatao svoje materijalno učešće u filmu, neprofesionalnost, gubljenje vremena. Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona i bez određenog faha, koji je mogao podjednako sugestivno da igra sve što odgovara njegovoj robusnoj i pitomoj prirodi.

Iako u svojoj blizini nije volio veliku djecu ni nepoznate ljude, mališane je obožavao. Oni koji ga poznaju često govore da je satima, netremice umio da posmatra bebe, a onda da im prepričava svaki njihov pokret. Onolika gromada u trenutku bi se transformisala u najmanje i najnežnije mače čim bi se približio onim najmlađima.

Mada se tačno znalo gdje je njegovo mjesto u kafani, koje piće pije i u kom vremenskom periodu želi s nekim da razgovara, djeci je dozvoljavao da mu svašta rade. Čupali su mu brkove, vukli ga za obrve i obraze, a on se na sve to samo slatko smijao. Čim bi malo poodrasla, nisu smjela da mu prilaze ni na metar ako nije dobre volje, a šta bi se desilo kad bi postavili neodgovarajuće pitanje, to niko nije želio ni da zamisli, a ne da sazna. Ono što je sigurno jeste da je do smrti žalio što nije uspio da postane roditelj.

U ljeto 1988. otkriveno je da je obolio od karcinoma s kojim se borio svega tri meseca, a izdahnuo je u šezdeset drugoj godini. Bili su to mjeseci kada mu niko i ništa nije odgovaralo. Prestao je da odlazi u kafane i umro u samoći. Njegova posljednja želja bila je ispoštovana, pa mu niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umjetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.

Biografija Pavla Vujisića

Pavle Vuisić rođen je 10. juna 1926. u Beogradu, gdje je ostao da živi sve do svoje smrti 1. oktobra 1988. Djetinjstvo i rane dane proveo je na ulicama međuratnog Beograda koji se taman oporavljao od jednog i pripremao za Drugi svjetski rat. Međutim, ovom tada dječaku to nije predstavljao problem, jer je još od najranijih dana hvatao maglu i tražio pogodnu ekipu s kojom bi mogao da napravi kakvu kvalitetnu štetu o kojoj bi komšije dugo i naširoko pričale. Studirao je prava koja nikada nije završio, ali je bio veoma pametan i inteligentan čovek. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruku, od etiketa na bocama, pa do najteže literature čiji bi i naziv malo ko umio da razumije. Osim toga, na svakojakim papirnim paklama od cigareta i na kraju u sveskama, zapisivao je svoje misli i pjesme.

Sve do ranih pedesetih godina ogledao se u novinarstvu, radio je na Radio Beogradu, a nepunu sezonu glumio je i u Pančevačkom pozorištu. Nekoliko puta je bezuspješno pokušavao da se upiše na Akademiju za pozorišnu umjetnost. Baš u tom periodu, 1950. godine statirao je u filmu “Čudotvorni mač”.

Filmsku karijeru otpočeo je 1955. epizodnom ulogom u “Šolaji”, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u “Tri koraka u prazno”, za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli. Jedan od rijetkih istaknutih filmskih glumaca koji ništa ne duguju pozorištu, tokom čitave karijere izuzetnom jednostavnošću življenja i glumljenja svrstao se u sam vrh evropske filmske glumačke elite. Uvaženi kritičari toga doba isticali su da se činilo kao da uopšte ne glumi, da je uvijek isti, ali da je svaku emociju i mimiku njegovog lica bilo nemoguće ponoviti. Upoređivali su ga sa Žanom Gabenom, Orsonom Velsom i mnogim drugim slavnim glumcima.

Upravo je Orson Vels za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog, da mu zavidi i da je on vulkan glume. Od njega je na poklon dobio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju “Bitke na Neretvi”. Dok je bio u Jugoslaviji, Vels je redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Svi su vjerovali da je bio onaj kalibar glumca koji bi ma gdje da se rodio ili pojavio, sigurno napravio veliku i blistavu karijeru, ali njega to nije zanimalo.

Izvor: Telagraf