Duži i topliji dani, napokon spavati koliko želimo, cijeli dan se igrati s drugarima, možda dio raspusta provesti kod djeda i bake na selu ili sa roditeljima otići na more. Najljepše uspomene nas vežu upravo za ovaj period. 

Dok se u Austriji već vodi rasprava o mogućem skraćivanju ljetnog raspusta na maksimalno 6 sedmica, roditelji u Americi drugu muku muće.  Kako je konkurencija pri apliciranju na fakultete ogromna, mnogi roditelji se odlučuju da djecu tokom ljetnog raspusta šalju na dodatne kuresve, usavršavanja i oblike dodatne nastave, koja će dobro izgledati na aplikacionom formularu. Međutim, jedna majka se usudila potpuno drugačiji pristup za svoje dvoje djece i doživjela prave napade. Tvrdnje kako nije dobra majka samo zato što svoje dvoje djece svake godine preko ljetnog raspusta šalje u ljetni kamp na dva mjeseca, dolazile su sve češće. Rekla je kako nije ljudima mogla objasniti onu bol koju je osjećala prvi put kada su otišli a kada se našla sama u praznoj kući. Uvidjevši koliko su njena djeca zapravo uživala tokom ta dva mjeseca i šta sve doživjela, shvatila je da je učinila pravu stvar. 

Objašnjavajući svoju i odluku svoga supruga rekla je: „Ne mislimo da je to uopšte pogreška. Možda neće biti nešto što bi trebalo staviti na aplikaciju za koledž (osim ako moje dijete na kraju ne postane savjetnik), ali to nije naš cilj. Naš cilj je veći. Svjesno se isključujemo iz utrke na kompetencije koje se stavljaju na aplikacije za koledž i umjesto toga se kladimo na tri velike prednosti ljetnog kampa za koje vjerujemo da će im pružiti pravu konkurentsku prednost - u životu:

1. Izgradnja kreativnosti

2. Potpuno razvijanje kao ljudsko biće

3. Nezavisnost - neživljenje u mom podrumu kao odrasle osobe

Dakle, da, ostavljam djeci da izađu na vrata i čine beskorisne stvari puna dva mjeseca. Možda neće imali ništa "konstruktivno" staviti na svoju aplikaciju za koledž, ali oni će se odraziti, razmišljati i smijati. Oni će istraživati, izvoditi skečeve koje su sami napisali i praviti one beskrajne narukvice prijateljstva, koje će zatim vezati na zglobove cjeloživotnih prijatelja. Rezultat će biti takav da kada se vrate kući i prođu kroz naša vrata, prilično smo sigurni da će, osim što su stekli mnogo kreativnosti i nezavisnosti, oni biti udobniji s tim kakvi su kao ljudi.“

Jasno da svi roditelji žele da im djeca budu najbolji u svemu što rade pri tome zaboravljajući da pitaju šta zapravo djeca žele i koji su njihovi afiniteti. Na kraju, ono što je najvažnije je da li su im djeca izrasla u samostalne ljude pune empatije ili ne.

Izvor: washingtonpost 

Frontal/Toni Sarajlić