Naime, čak devet predsjednika političkih partija, i pored toga što su nositelji redovnih, kandidacijskih (redovnih) lista u svojim izbornim jedinicama, “osvanuli” su i kao prvi na listama za kompenzacijske mandate partija na čijem su čelu.

Nakon što je Centralna izborna komisija zvanično objavila ovjerene liste za kompenzacijske mandate za Opšte izbore 2018. godine, javnost u Bosni i Hercegovini imala je priliku da posvjedoči jednoj, ne sasvim novoj, ali u ovolikom obimu i na ovaj način nikada ranije korištenoj praksi kada je djelovanje i funkcionisanje, prije svega političkih stranaka u našoj zemlji u pitanju.

Naime, čak devet predsjednika političkih partija, i pored toga što su nositelji redovnih, kandidacijskih lista u svojim izbornim jedinicama, “osvanuli” su i kao prvi na listama za kompenzacijske mandate partija na čijem su čelu.

Tako, političke partije čiji su predsjednici nositelji i redovnih i kompenzacijskih lista su SDP BiH, Naša Stranka, PDP, HDZ 90, BPS, BOSS, Hrvatska stranka BiH, PDA i LDS za boljitak. Da li bi lideri partija koji su se kandidovali za funkciju člana Predsjedništva BiH i predsjedika RS učinili isto, ovoga puta ostaće tajna. Ovdje treba još dodati da je i šef Ujedinjene Srpske, Nenad Stevandić prvi na kompenzacijskoj, SNSD-ovoj listi, te napomenuti da predsjednik SDA, Bakir Izetbegović nije kandidat na redovnim listama, te se samim tim ne može nalaziti ni na jedoj od kompenzacijskih.

Sve je u ovom slučaju u skladu sa izbornom legislativom koja ne zabranjuje da nositelj izborne liste bude prvi i na kompenzacijskoj listi, iako je u prošlosti bilo zahtjeva da se ovako nešto zakonom zabrani. Komentarišući ovu praksu, to je između ostalog potvrdio i bivši član CIK-a, Vahid Šehić:

Sigurno je da je jedan od motiva što su i nosilac liste redovne i prvi na kompenzacijskoj listi jer nije siguran da će dobiti povjerenje birača tog političkog subjekta. Bilo je i ranijih prijedloga ali nisu mogle proći te izmjene da nosilac redovne liste ne može biti prvi na kompenzacijskoj listi.

Vahid Šehić, 18.08.2018.

Šta zapravo znači biti prvi na jednoj od kompenzacijskih lista svjedoči i podatak da su nositeljima ovih lista iz 16 političkih partija i koalicija na Opštim izborima 2014. godine, ukoliko nisu uspjeli osvojiti direktni mandat na entiteskom ili državnom nivou, dodijeljeni pripadajući kompenzacijski mandati. Pomenute kompenzacijske mandate 2014. godine osvojili su tako HDZ-a BiH, HDZ 90, DF, SBB, SDP BiH, BPS, SDA, SBiH, a u Republici srpskoj i SNSD, DNS, SDS, SP, koalicija PDP-NDP, SDA, koalicija “Domovina”… Ukoliko nositelj kompenzacijske liste osvoji direktni mandat, kompenzacijski se, ako je pripao toj političkoj stranci na datom nivou, dodjeljuje slijedećem kandidatu sa kompenzacijske liste koji nije uspio osvojiti direktni mandat.

Jedan od razloga što ovako veliki broj političkih partija osvajaju kompenzacijske mandate je i  visok udio kompenzacijskih mandata u ukupnoj raspodjeli mandata. Tako, od 28 delegata Zastupničkog doma PS BiH, koje neposredno biraju birači na teritoriji Federacije BiH, njih sedam će postati delegati dodjeljivanjem kompenzacijskih mandata, dok se iz Republike Srpske od 14 mjesta u ovo zakonodavno tijelo, šest dodjeljuje putem kompenzacijskih mandata. Kada je entitetski nivo u pitanju, od ukupnog broja mandata kako u Narodnoj skupštini RS tako i u Parlamentu FBiH, između 23% i 27% su kompenzacijski mandati.

Dakle, statistika kaže da je sasvim jasno da ukoliko stranka ispuni uslov za ulazak u utrku za dodijelu kompenzacijsih mandata, nositelj te liste ima velike šanse da taj mandat i dobije. Tako u skladu sa članom 9.6 Izbornog zakona BiH “u raspodjeli kompenzacijskih mandata mogu sudjelovati samo političke stranke i koalicije koje su osvojile više od 3% od ukupnoga broja važećih glasačkih listića za područje entiteta za koji je sastavljena kompenzacijska lista”.

Način raspodjele kompenzacijskih mandata detaljno je obrazložen u Izbornom zakonu BiH. Za ovu priliku važno je podsjetiti još da Izborni zakon BiH propisuje da “svaka politička stranka ili koalicija koja je ovjerena predložiti kandidate za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH ili za Narodnu skupštinu RS podnosi Centralnoj izbornoj komisiji BiH kandidacijsku listu za kompenzacijske mandate na tom nivou, te da “kandidacijska lista za kompenzacijske mandate sadrži samo imena kandidata koji se već nalaze na redovnim kandidacijskim listama koje je podnijela politička stranka ili koalicija za jednu ili više višečlanih izbornih jedinica…”.

Prije svega treba reći da nema ništa loše u tome da lideri stranaka budu na čelima svojih izbornih lista na nekom od nivoa, ili da budu kandidati za predsjedničke funkcije na državnom ili entiteskom nivou, i time ne samo preuzmu odgovornost, već i pokažu kako članstvu svoje partije, tako i potencijalnim biračima da vjeruju u sebe i ono za šta se u političkom smislu predstavljaju. Međutim, kada se uz to lider nađe i na čelu kompenzacijske liste, javnost, čini se s pravom postavlja određena pitanja. Jedno od njih je kakva se poruka građanima, tj. biračima na ovakav način šalje? Zašto bi jednom lideru političke partije ili koalicije bilo potrebno da se na ovakav način dodatno osigura prvim mjestom na jednoj od kompenzacijskih lista? Može li, i treba li to biti shvaćeno kao nesigurnost u svoj lični kredibilitet, snagu i dobar rezultat na izborima, a time posljedično i nesigurnost u kredibilitet, snagu i dobar rezultat političke opcije koju kao njen eksponent predstavlja?

Ukoliko sami lideri na ovakav način izražavaju sumnju u ono što tvrde da predstavljaju, da li će onda, i kako biti u stanju u suprotno ubijediti građane BiH, tj. birače na izborima?

Sa druge strane, šta bi mogao biti argument koji su, eventualno, mogli koristiti lideri pomenutih partija prilikom “uvjeravanja” svojih partijskih saradnika da je ovakav njihov potez koristan, ne samo za njih kao predsjednike, već i za samu stranku? Obzirom da je opšte poznato da se na prva mjesta kompezacijskih lista postavljaju funkcioneri i članovi partija kojima se najviše vjeruje u svakom smislu, i koji bi uz to trebali biti i najsposobniji da obavljaju zadatke koji se postavljaju pred delegatima zakonodavnih tijela, moguće je da ovakvim potezom šefovi stranaka za sebe smatraju da su upravo oni ti, te da su koristili takvu vrstu argumentacije. Bio to slučaj ili ne, veliko je pitanje na koji način će članstvo i funkcioneri doživjeti i ocijeniti ovakvu jednu poruku koju predsjednici devet političkih stranaka, između ostalog, i njima šalju. U svakom slučaju ova pojava ide u prilog tvrdnjama da su stranke u BiH u najvećoj mjeri pod apsolutnom kontrolom jednog lica, i veoma malog broja ljudi okupljenog oko lidera partije, koji političku partiju koju vode primarno koriste kao platformu koja treba da im prije svega obezbijedi još četiri godine madnata, a sa njim i enormno visoke plate, uticaj, te sve što sa tim, u zemlji poput Bosne i Hercegovine, ide. Posljedice koje po njihovu stranku mogu proisteći očigledno nisu nešto o čemu se u ovom konkretnom slučaju previše vodilo računa.

Na kraju, čini se da potreba da se lideri dodatno osiguraju na ovakav način govori i u prilog tezi da će na Opštim izborima 2018. godine disperzija glasova biti, po mnogima, do sada najveća, te da u skladu sa tim, mandate na bilo kom od nivoa neće biti ni malo lako osvojiti. Toga su po svoj prilici svjesni i oni čiji je primarni zadatak da, ako ništa, stvore privid među biračima da vjeruju u sebe i političku partiju koju vode, i ne nanose joj štetu pokazujući ovakvim potezima nesigurnost i bojazan da čak ni oni kao šefovi stranaka neće biti izabrani od strane građana. No, izgleda da strah od gubitka lične pozicije i neosvajanja mandata, lidere tjera da zaborave interese svojih političkih partija, i pored toga što su upravo oni ti koji bi trebali da ih, u prvom mjestu, štite.

Izvor: istinomjer.ba/Denis Čarkadžić