Ljudi koji su oboljeli od dijabetesa morali su promijeniti svoj život iz korijena, od onog trenutka kada su shvatili da imaju tu bolest.

U Republici Srpskoj je oko 60.000 ljudi oboljelo od nekog oblika dijabetesa, a oko 15.000 je na inzulinskoj terapiji. Jedna od njih, koja za razliku od većine ljudi koji rijetko govore o svojoj bolesti, Bojana Šarović Cicović, za Frontal otkriva kako se već više od dvadeset godina „bori“ sa dijabetesom.

Trenutak kada je uspostavljena dijagnoza, Bojani i njenoj porodici se život promijenio iz korijena.

„Te 1997. godine saznanja o samom dijabetesu su bila veoma skromna, ali nakon nekoliko mjeseci edukacija, uspostavio se kvalitetan ritam funkcionisanja sa dijabetesom. Činjenica da imam metaboličku bolest, u tom trenutku, bila je iznenađenje za moju okolinu i prijatelje. Nekoliko puta sam ponovila da je formula bila jaka volja da se čovjek prilagodi novom stilu i načinu života koji je nametnuo dijabetes“, kaže Bojana.

Ona ističe da je sebe i svoje prijatelje morala da prilagodi na nove okolnosti, ali da joj je pubertet bio pravi izazov sa dijabetesom.

„Prolazila sam kroz različite faze bolesti, a pubertet je bio pravi izazov. Međutim, uz strogu i redovnu kontrolu i samokontrolu uz pomoć roditelja, imala sam najbolje rezultate. Trudim se da se ne odričem ničega u potpunosti, nego da terapiju prilagodim sa svim uticajima na nivo šećera u krvi“, ističe Bojana.

Dodaje da je stres jedini faktor kojeg se jako teško odreći i da je on najjači protivnik dobre regulacije.

O opštem znanju ljudi danas o dijabetesu, Bojana nam kaže da su oni danas prilično dobro informisani o samoj bolesti i njegovim tipovima, uzrocima i opasnostima koje ta bolest sa sobom nosi.

„Imamo mnogobrojne izvore informacija kao i broj novootkrivenih pacijenata oboljelih od dijabetesa. Sve ovo navedeno budi interesovanje kod ljudi da čitaju i pričaju o dijabetesu. Kada imam priliku da razgovaram sa nekim kome je dijabetes tek otkriven, uvijek kažem da se dijabetes živi, a to zapravo znači da dijabetes treba biti stil života u smislu brige o terapiji, suplementima, ishrani, fizičkoj aktivnosti i mentalnom zdravlju takođe“, ističe Bojana.

Ona dodaje da ukoliko ne bismo vodili računa o liječenju, u određenom vremenskom periodu, bismo se upoznali sa „ružnim licem“ dijabetesa.

„To se odnosi na kardiovaskularne probleme, oftamološke, neurološke i sve druge koje bi bilo teško zaustaviti“, kaže nam Bojana.

U svemu ovome veliku ulogu igra samokontrola, odnosno, prema njenim riječima, treba znati šta se smije, a šta ne smije, kako bi prilagodili tijelo svim okolnostima.

I pored svoje bolesti, Bojana Šarović Cicović život živi punim plućima. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, udala se i zaposlila.

„Ja sam uvijek imala ciljeve i zaista sam znala šta želim od života. To je dio mog odgoja i uticaja moje porodice. Vaspitana sam da budem pomalo vojnik i zato dijabetes nikada nije bio hendikep, samo me često činio drugačijom od većine“, ističe ona.

Dodaje da često razgovara sa djecom i adolescentima koja imaju dijabetes, te im kroz svoj primjer pokazuje da dijabetes traži pozitivnu energiju, smijeh, jaku volju, upornost, te kroz generacijsku bliskost sa njima ostvaruje povjerenje i pozitivan uticaj na njih.

Kaže da je za to potrebno vrijeme, ali i strpljenje koje nija karakteristika kod mladih ljudi i djece.

Kada je u pitanju ova bolest, ali i u njenom slučaju, predrasude nisu izostale.

„Nešto što uz predrasudu vjerno prati ljude oboljele od dijabetesa je „otpis“. To je, ipak, prirodni filter nekvalitetne okoline. Vremenom naučiš da pozitivno gledaš na to ili da se koristiš vlastitom energijom i budeš pravo iznenađenje, a često i predmet divljenja dovoljno edukovanih ljudi“, dodaje Bojana.

Ona ističe da je neprocijenjiv osjećaj kada sretne ljude koji kažu da se dive njenoj hrabrosti.

„Odavno sam prestala da obraćam pažnju na negativne komentare, kojih je bilo, jer dijabetes ne živi mene nego ja njega“, napominje ona.

Mnogi ljudi koji su oboljeli od dijabetesa nikada javno ne govore o ovoj bolesti, a o tom strahu ili nesigurnosti, Bojana vidi kao traženje izgovora i strah od neprihvatanja.

„Volimo reći da smo smjeli, ali kada treba da napravimo neki korak tražimo izgovore. Strah od neprihvatanja, targetiranja su glavni uzroci ćutanja i povlačenja u sebe. Svaki put sam govorila o dijabetesu kada sam imala priliku da naučim nešto ili da pomognem“, kaže Bojana.

Za kraj, ističe da je svaka njena riječ u medijima o dijabetesu i načinu života sa dijabetesom, bila prilika da pozitivno utiče na druge i da ih ohrabri, da te društvu pokaže da se uvijek može bolje.

Dodaje da joj pozivi i poruke, koje primi nakon što se intervju objavi, daju potvrdu da je uradila pravu stvar.

Miljan Rašević

Frontal