To je selo kroz koje je prije rata dnevno prolazilo više od stotinu vozova, škola koja je obrazovala oko 700 učenika, ciglana koja je zapošljavala oko 300 radnika, selo koje ima više od 100 izvora, a danas ima svega stotinu stanovnika, povratnika, većinom starijeg svijeta.

Mještani su rekli da je trenutni život Srba u Kninskoj Krajini težak, zbog nezaposlenosti i odlaska mladih sa vjekovnih ognjišta.

Ostale su im, kažu, uspomene, stare fotografije i priče koje im niko ne može oduzeti, a ostalo im je i ono što nose u sebi, što ih i danas drži da opstanu na prostoru koji je u proteklom ratu pretrpio veliko stradanje i muku. Kninska Krajina je dala najviše ljudskih života za otadžbinu i slobodu.

Strmica, ljepota nepregledna, tačno ispod granice BiH sa Hrvatskom, najbistrije nebo, kamenita tromeđa, kraška polja i najljepše djevojke, selo koje se nalazi nadomak drevnog Knina. Mjesto gdje se spajaju istorija, kultura, vjera i velika hrabrost.

Paroh kninski, golubićki i strmički sveštenik Savo Majstorović služi u Dalmaciji već 14 godina i priča Srni da su Srbi tu svoji na svome.

– Mi kao Srbi čuvamo naše svetinje kako one čuvaju nas. Tu smo na svome, naš narod živi ovdje vijekovima. Mi ljude ne razlikujemo ni po vjeri, ni boji kože. Mi volimo svakog čovjeka, kako i nalaže naša vjera – rekao je sveštenik Majstorović.

Crkva u Strmici, priča paroh dok dostojanstveno stoji pred ikonama starim nekoliko vijekova, Crkva Svetog Jovana Krstitelja, prema jednim izvorima, podignuta je 1618. godine i ove godine je bio jubilej njena četiri vijeka postojanja, međutim postoje dokumenti koji pokazuju da je podignuta ranije.

Crkva je stavljena pod zaštitu države nakon nekoliko rekonstrukcija, a i trenutno se radi na jednoj obnovi, kaže sveštenik Majstorović, gledajući prema brijegu na kojem je veličanstveni hram.

Srpsko stanovništvo se tradicionalno okuplja na manifestaciji “Sijelo tromeđe”, govori paroh, i nadaju se da će imati podršku institucija i iz Hrvatske i iz Srbije, jer je taj skup naročito značajan za Srbe sa tromeđe.

Vjernici na ovom području dolaze redovno na bogosluženja, postoji oko 80 domaćinstava, ali ljeti bude znatno više ljudi, koji dolaze sa svih strana u zavičaj.

Momčilo Stojković, mještanin Strmice nadomak Knina, priča da je život u ovom srpskom selu prije posljednjeg rata bio lijep.

Željeznička stanica, škola, nekoliko preduzeća, oko 1.700 stanovnika, a danas ih je stotinjak.

– Bilo je dosta mladih, danas se vratio većinom stari živalj, a sada, evo vidite, ništa. Radilo se nekada, živjelo, sve je disalo i mirisalo na lijep život – veli on.

Stojković govori da je nekada bilo 700 đaka u školi u Strmici, koja sada uopšte ne radi. Sve je došlo “do ništa”, sve propada i zarasta u korov.

On napominje da nije imao problema kada se vratio u Strmicu poslije rata, ali, kako kaže, jednom ga je pripadnik hrvatskog naroda prozvao po nacionalnoj osnovi.

– Nadamo se da će u budućnosti neko nešto da pokrene, neki pogon kako bi se mladi Strmičani zaposlili. I to i jeste budućnost srpskog sela, da bi ostali tu. Poznato je da ljudi u posljednje vrijeme odlaze u potragu za boljim životom, a nigdje nije ljepše nego na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, ovdje u našoj Strmici – govori on.

Gojko Berić, vječni Strmičanac i Krajišnik, kaže da se vratio u svoje mjesto, koje voli.

– Ovo volim, ovo je moje. Ne bojim se ničega, mene ono što volim i drži u životu. I, što me još drži jeste da kažem istinu – priča Berić.

On govori da se vratio krajem septembra 2000. godine, kada je zatekao jad i bijedu.

– Svi su pitali gdje se vraćam, ali vratio sam se na svoje. Na početku je i bilo zastrašivanja, ali jednostavno mi smo bili hrabriji. Ja se ne bojim reći istinu. Kada sam se vratio u Strmicu na granici su me ispitivali ko sam, šta sam, rekao sam im – ja nisam kriv nizašta, samo sam krenuo na svoje. Moji prijatelji Hrvati sa kojima sam živio u Kninu obradovali su se našem susretu, bilo mi je lijepo kada sam se vratio, ali reći ću da nismo imali ništa. Bilo je teško ispočetka, ali borili smo se. Radili smo. Sada, evo, godinama od mog povratka, niko me ne dira – veli Berić glasom punim sreće, dok rukama pokazuje gdje mu je ognjište.

Berić kaže da se “diči svojim, a oni se diče njihovim”.

– Ovo je naša svijetla đedovina, ovo nam niko ne može oduzeti, ova kraška polja, lijepe prelje i povjetarac sa Dinare – poručuju mještani srpskog sela Strmica.

Izvor: Srna