Svoj život je, ovaj moreplovac, posvetio moru. Želio je da zamijeni gradsku vrevu drugačijim životom i pobjegne negdje od svega. Nije mu se svidjelo da ima samo par nedjelja godišnjeg odmora i da poslije posla, kada dođe kući, od umora legne da spava, a izjutra sve nanovo.

On i supruga Jelena, tako, odlučili su da urade nešto što će im zauvijek promijeniti život. Odlučili su se na život na brodu i put oko svijeta.

Kojadinovići su svoju avanturu započeli davne 1976. godine. Isplovili su iz francuske luke Avr, u svom jedrenjaku, i uputili se sa svojim 13-omjesečnim sinom Vanjom u nepoznato. Osam godina kasnije dobili su ćerkicu i novog člana posade – Mila Moanu, koja se rodila na Tahitiju. Zbog toga su na tom ostrvu bili nastanjeni dvije godine.

 Na brodu su važne dvije stvari. Prva je brod, mora uvijek da bude u redu, mora sve da bude tako složeno da ne može ništa da iznenadi. Na brodu je čovjek kao u mašini za veš, sjajno je za mršavljenje, svaki mišić vam radi. Uvijek ste u položaju da jedna ruka traži nešto dok je druga oslonac, kuva se na šporetu koji je obješen kao kolijevka tako da ma kako da je brod nagnut on ostaje horizontalan. To je srce broda – pričao je Srboljub svojevremeno za “Vreme” o tome kako je izledao njegov, za većinu, neobičan život.

Početak putovanja oko svijeta pamte po jakoj oluji u Biskajskom zaljevu. Pošto su oluju prebrodili, doplovili su do Zelenortskih ostrva, a poslije toga vratili su se u Gijanu i Karipskim morem stigli do arhipelaga Galapagos na Ekvatoru 1976. godine.

Put ih je odveo dalje do Markiskih ostrva, a zatim na Tahiti, gdje im se posada uvećala. Rodila im se ćerka kojoj su nadjenuli dva imena, srpsko Mila, a drugo, tahićansko Moana. Tamo su ostali dvije godine, pa su plovili do Samoe, na Fidži i Novi Zeland. Odatle do Nove Kaledonije, pa kroz Toresov moreuz između Australije i Nove Gvineje.

Indijskim okeanom preko Indonezije dojedrili su do Božićnih ostrva, Mauricijusa i Reuniona. Tu su ostali 18 godina, ne zato što im se toliko dopalo, već je bila prilika da se Vanja i Mila tamo školuju. Odatle je „Kli-kli“, kako im se zvao brod, oko 50-ak puta isplovio do Mauricijusa, često i Madagaskara i Sejšela.

“Brod je bio naša druga kuća”

Kojadinović je u svojoj ispovijesti prije 10 godina za “Blic” rekao da je brod bio njihova druga kuća, pa su se tako prema njemu i ophodili.

– Trudili smo se da “Kli-kli” uvijek bude dobro ofarban i da je svaka sitnica na brodu na svome mjestu jer u haosu je teže brzo reagovati i donositi odluke. Klopali smo iz dubokih posuda koje smo krstili “noše”. Na različitim mjestima smo razmjenjivali nož za svinju ili majicu za ribu. Uvijek smo se trudili da znamo po neku riječ jezika naroda sa kojim se trampimo. “Kako ste”, “zdravo”, “koliko košta”… Na engleskom je sve uvijek bilo skuplje… Klinci su na brodu očvrsnuli, izgubili strah od pučine i zavoljeli more – govorio je on.

Na moru su često doživljavali avanture kakve se samo u knjigama mogu naći.

Poslije 31 godine, koliko su Srboljub i Jelena proveli na moru, spustili su sidro. Posljednje njihovo uplovljavanje bilo je u Bokokotorskom zalivu 2006. godine i tu je jedna etapa njihovog života zatvorena.

– Shvatite poslije jedne takve plovidbe da je najveće bogatstvo ovog svijeta baš ta raznovrsnost koja postoji u jezicima i običajima, a koja polako nestaje. Nema nikakvog smisla da svi budu isti. Zato je vrlo teško kada vidimo kako Srbi gube identitet – rekao je tada Srboljub.

On i njegova supruga Jelena napisali su i tri knjige putopisa: “Sunčano jedro”, “Tri godine za sedam okeana” i “Isti jarboli dva pokoljenja”.

Kremacija Srboljubu biće održana danas u 13.30 na Novom groblju u Beogradu.

Izvor: Srpskainfo.com