Ova nadasve hrabra Prijedorčanka, mogućnost da spozna majčinstvo, dobila je 1995. godine, kada je na svijet donijela Ivanu. Nakon tri godine, Milka je opet postala majka, rodivši sina Nebojšu. Dvadesetrogodišnja  Ivana je studentikinja na Defektologiji u Foči, dok je dvadesetogodišnji  Nešo, kako ga bližnji i drugari zovu, korisnik Dnevnog centra, prijedorskog Udruženja roditelja djece s posebnim potrebama „Neven“.

Nakon što im je djevojčica Ivana počela svakodnevno samostalno spoznavati sebe i svijet oko sebe, Milka i njen suprug, odlučili su se za još jedno potomstvo. Dvanaestog dana, u martu 1998. godine, Milka je rodila dječaka. Iako su očekivanja bila da će sa bebom biti sve u redu, Milka je već odmah po rođenju primjetila, da Nešo nije beba kao druge bebe. Nešo je rođen sa jednim jako rijetkim naslijedno- genetskim poremećajem, Lorens-Mun-Barde-Biedlov-im sindromom, što su ljekari i potvrdili kad je Nebojša napunio devet mjeseci. Nešo je rođen sa viškom prstiju na stopalima i na desnoj ruci. U tom momentu, Neši je samo sluh bio u funkciji.

„Prihvatila sam Nešinu dijagnozu sa suzama u očima i to sa samo jednim pitanjem: Zašto meni da se ovo desi?“.

Od tada počinje Milkina hrabra i velika borba, za Nešino bolje sutra. Iako je očekivala podršku bližnjih i okoline, to se nije desilo. Kako i Milka sama kaže, za okolinu bila je krivlja i od same genetike.

„U mog Nešu ljudi su gledali kao u čudo, a u mene kao u “grešnicu”. Bilo je jako teško kada vas ljudi odbace. Međutim, kako je Nešo i sam napredovao, sve sam manje obraćala pažnju na okolinu, uhvatila sam se u koštac sa Nešinim problemom, i krenula sam se boriti za njegovo zdravlje. “Grabila” sam naprijed, kako bi mom sinu ponudila najbolje moguće uslove za odrastanje“.

Zahvaljujući epskoj borbi hrabre majke, Milka je od slabašnog Neše napravila zaista čudo.

„Prvo smo krenuli sa vježbicama, fizikalnom terapijom i ostalo. Kad smo došli na prvu kontrolu, ljekar mi je kazao da sam od Neše napravila čudo. I tako je Nešo sa puno rada i mog odricanja, sa 20 mjeseci starosti prohodao. Sa samo devet mjeseci, moj sin je počeo nositi naočale. Do treće godine savladao je svoje higijenske navike, zbog čega sam bila jako srećna, što mi je olakšalo odlaske doktoru. Išli smo logopedu u Banjaluku, kod ostalih specijalista takođe, i zaista je bilo izuzetno naporno, ali to nas nije obeshrabrilo. Kao što rekoh, “grabili” smo dalje, kako bismo mom Neši obezbjedili što bolje uslove u  odrastanju“.

Milka je sve vrijeme imala podršku i svog supruga, ali do onog momenta, kada je njemu bila potrebna najveća moguća podrška. Suprug se 2007. godine  razbolio. Otkrivena mu je dijagnoza- karcinom vilične kosti. Nakon dvije godine borbe, nažalost, izgubio je bitku s bolesti. Iako je ostala kao roditelj sama, Milka, od samog početka njene borbe, ipak nije bila u potpunosti sama. Osim Neše, kako i sama kaže, jedina svijetla tačka u njenom životu, u tim momentima, bila je njena kćerka Ivana. Hrabra mala djevojčica, IVANA, nije samo Milkina svijetla tačka, već je svijetla tačka i brata Neše. I zaista, Ivana je mlađeg brata čuvala od svih! Vodila ga je sa sobom svugdje, od škole, raznih izleta, bioskopa, Pozorišta. Otišla je i korak dalje. Upisala je Defektologiju u Foči. Četvrta je godina  studija, i Ivana je odlična studentkinja. Čak je briljirala u seminarskom radu, na temu „Jednostavan život“ u mom slučaju.

„Volim svoga brata. Trudim se da ga kao starija sestra zaštitim, ali isto tako i da ga izložim različitim situacijama i iskustvima, kao što bih radila i da je tipično dijete. To što je on dječak sa smetnjama u razvoju, mene ne čini manje zaštićenom s njegove strane, i to takođe svaki dan osjetim. Na svoju sam majku jako ponosna. Najviše je ona zaslužna, što je moj brat izrastao u jednog kvalitetnog mladog čovjeka. Uvijek se trudila da nam oboma omogući najpotrebnije i da nas ne razdvaja ni u čemu, pogotovo nakon očeve smrti. Ja joj se nikada neću moći nadiviti i zahvaliti za sve“.

I zaista je Milka u svojoj najvažnijoj ulozi i misiji uspjela. Nešo je izrastao u mladog, kvalitetnog mladića, koji svoju kreativnost iznova pokazuje i dokazuje, zajedno sa svojim drugarima iz Dnevnog boravka prijedorskog Udruženja “Neven”. Velika podrška ovoj uzornoj porodici, jeste i ovo Udruženje. Tačnije, drugari iz Nevena su im  druga porodica. Sve troje mnogo vremena provode sa svojim drugarima, najviše njihov drugar Nešo. Samo postojanje ovog udruženja, za Milku je od velikog značaja.

„Zaista ne znam šta bih da nema ovog udruženja. Ja sam i zaposlena, Ivana je na fakultetu, baka je jedina kući, ali to njemu nije dovoljno za druženje, tako da je Neven za nas zaista “spas”. Tamo je presrećan, zbog drugara, teti, volontera. Sve mu se može zabraniti, ali odlazak u Neven nikako. Kada su praznici, ili kada ima zdravstvenih problema, odsustvo u Nevenu mu zaista teško pada“.

A kako i ne bi. Udruženje roditelja djece s posebnim potrebama “Neven“, zajedno sa predsjednicom Udruženja, Vesnom Berić, porodična je kuća i spas za svu odraslu „djecu“, sa poteškoćama u razvoju. Sigurno i ugodno, okružen bezuslovnom ljubavi u udruženju se osjeća i junak naše priče, naš drugar Nešo.

„Moja sestra i majka su mi najveće bogatstvo u životu. Osim njih, najviše volim sve svoje drugare iz Udruženja „Neven“. Ovdje smo svi jedna velika porodica. Družimo se, igramo se, pjevamo, pravimo razne ručne radove,slavimo rođendane. Putujemo zajedno na razna mjesta. Prelijepo mi je bilo i za moj rodjendan, koji sam skoro proslavio“.

Drugari iz Udruženja Neven su zaista kreativni. Pokazali su to i dokazali po ko zna koji put, i u toku projekta Inkluzivno preduzetništvo, kojeg posredstvom Caritasa BiH, iz sredstava EU, sprovodi Fondacija „Zajednički put“. Na radionicama, korisnici Dnevnog boravka imaju mogućnost stvarati prava unikatna djela. I za same roditelje, ovakvi projekti su jako značajni.

Milka, Ivana i Nešo, nastavljaju zajedno koračati u budućnost. Ova mala porodica, koja nam svima može poslužiti kao primjer, nakon svih nedaća i odricanja, zaista zaslužuje sve najbolje. Ova porodica a i slične, uvijek će imati i svu moguću podršku Fondacije „Zajednički put”, kao i njene predsjednice Semire Hoffmann!

Mladim roditeljima, koji se susreću sa sličnim problemima, ne preostaje ništa drugo, nego da se ugledaju na hrabru, skromnu, srcem i dušom veliku majku Milku Dojčinović, koja i za njih ima poruku.

„Mladim roditeljima bih poručila da se ne predaju, da ne smiju odustajati! Malim koracima će sigurno stići do vrha, jer ništa nam ne smije i ne može biti preče od naše djece“!

Ivana Dojčinović, studentkinja je na Defektologiji u Foči. Četvrta je godina  studija. Ivana je odlična studentkinja. Napisala je i seminarski rad na temu „Jednostavan život“ u mom slučaju. 

Izvor: fondacijazajednickiput.org