Braća Tihomir i Igor, nakon završetka elektrotehničkog fakulteta i sticanja porodice, odlučili su da ostanu na ognjištu uprkos tome što im je radno mjesto u Banjaluci i svakodnevno su više od dva sata “na točkovima”. Igorova supruga Ljiljana, profesorica engleskog jezika, takođe putuje na posao, te sinove Novaka, Žarka i Luku vodi u vrtić, a tako bi, kaže, radila i da živi u centru grada.

Tihomirova supruga Duška završila je geografiju, trenutno je nezaposlena, ali je “puno radno vrijeme” angažovana u domaćinstvu i oko kćerke Marije i sina Petra. Dok se mnogi njihovi prijatelji i poznanici često sa čuđenjem pitaju “zašto se muče na selu”, Vinčići uglas odgovaraju da nije velika ušteda vremena kada se živi u gradu.

“Na selu imamo mir, harmoniju i čist vazduh. Sve o čemu stanovnici grada mogu da maštaju”, složna je ova porodica.

Igor kaže da nikada nije razmišljao o životu u gradu.

“Ostao sam u roditeljskoj kući, a zemlju smo brat i ja raspodijelili, i to bez ikakve svađe”,  priča uz osmijeh.

Vinčići kažu da stanovnici u velikim gradovima putuju duže da bi stigli na posao nego oni iz Gornjih Smrtića.

“Živio sam u gradu, pa znam da ne gubimo puno vremena putujući. Kada je saobraćajna gužva u gradu izgubi se gotovo isto kao i od Smrtića do Banjaluke”, kaže Tihomir i dodaje da u putu do posla provedu oko sat i petnaest minuta.

On i supruga Duška su pet godina živjeli u malom stanu u Banjaluci, a sada uživaju u 120 kvadrata i velikom dvorištu.

“Kada sam razmišljao o gradnji  kuće, vodio sam se time da li da bude bliže poslu ili da bude bliže srcu. Mnogi izdvajaju ogromne sume da bi osjetili čari odmora na selu i čist vazduh, a ja sam na odmoru svaki dan, što je jako bitno jer programerski posao zna biti stresan”, kazao je Tihomir.

On i supruga imaju i baštu, a djeca se igraju u dva dvorišta jer su Igorova i Tihomirova kuća jedna preko puta druge.

Odlukom da ova braća i njihove porodice ostanu na selu najzadovoljniji je njihov otac Neđo Vinčić. Radni vijek je proveo u Ljubljani, ali nikada nije zaboravio svoj rodni kraj, gdje je sa suprugom Slavkom sagradio kuću, koju sada ispunjavaju dječji osmijesi i graja. Živi sa sinom Igorom i snahom Ljiljanom, pripazi unuke kada god zatreba i uživa u penzionerskim danima. Ponosan je na sinove, snahe veoma poštuje, a unuci i unuka su njegova najveća ljubav. Jedino za čim žali je što njegova Slavka nije živa, da vidi kako su im sinovi i snahe uspješni i da uživa s unučićima.

“Četiri mlade visokoobrazovane osobe ruše stereotipe i pomodarstvo da je sreća samo u gradu. Oni idu na kulturna dešavanja, koncerte, u pozorište, možda i više nego neki u gradu. Koliko sam ponosan na sinove, toliko sam i na svoje snahe jer ako žena kaže da neće da živi na selu, muškarac je neminovno prati i povinuje se njenoj odluci”, kaže Neđo.

Ljiljana i Duška su saglasne da je njihova odluka da podižu porodicu na selu ispravna. Za čuđenje okoline krive nedostatak širine pogleda na život. Znaju za primjere kada su se ljubavne i bračne veze zbog toga raskidale.

“Za djecu je bolje da odrastaju na selu, lakše ih je izvesti na pravi put, naučiti radnim navikama. Pošto sam živjela i u gradu, vidim kako selo pozitivno utiče na djecu. Imaju više prostora, vazduh je čist, ljudi prijatni, a rođake obožavaju”, kaže Duška, dodajući da planiraju proširenje porodice.

Na pitanje, da mogu ponovo da biraju, da li bi izabrale život na selu, obje uz osmijeh potvrdno odgovaraju.

“Možda je jedan od razloga to što se ljudi ne odlučuju za selo taj jer se plaše da je dosadno, ali to nije tako. Radim sve što sam radila i kad sam živjela u gradu, pjevam u crkvenom horu, pišem, imam hobije, život teče kao i prije, samo je mirnije i manje užurbano”, kazala je Ljiljana.

Perspektiva na selu

Vinčići poručuju da selo definitivno ima perspektivu bolju od grada zbog ekonomske situacije u našoj državi.

“Sve više mladih odlazi u inostranstvo, time se gubi radna snaga. Kada količina radne snage padne ispod granice, dolazi do situacije da se gase industrijske grane, tako da to silno stanovništvo u gradu neće imati gdje da radi. Na selu mještani uvijek imaju tu sigurnost da će moći normalno da žive i da prehrane porodicu od rada. Tako da grad, gledajući dugoročno, nema nikakvu prednost”, kaže Tihomir.

Izvor: Nezavisne