Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je 2013. godine počelo sa prikupljanjem podataka o mjestima gdje su izgrađeni spomenici žrtvama proteklog rata u BiH i regionu kako bi se stvorila jedinstvena baza podataka – Centralna evidencija spomenika (CES). CES predstavlja UDIK-ovu evidenciju spomenika i spomen – obilježja u Bosni i Hercegovini i zemljama regiona, a koji su izgrađeni u postkonfliktnom periodu kao posljedica oružanih sukoba tokom ratnih devedesetih.

Prema popisu CES-a, u Bosni i Hercegovini je izgrađeno više od 2.100 spomenika koji su posvećeni stradanju civila i/ili boraca tokom rata u BiH (1992 – 1995). Veći broj mapiranih spomenika nalazi se na području Federacije BiH (više od 1.400), a takođe regija u kojoj je popisano najviše spomenika je u Federaciji BiH (Tuzlanski kanton sa ukupno 288 spomenika). U Republici Srpskoj najviše spomenika je popisano na području Bijeljinske mezoregije, uključujući i subregiju Zvornik (ukupno 231 spomenik). Najviše spomenika u BiH koji su posvećeni stradanjima devedesetih popisano je na području grada Doboja (ukupno 74). Tri bh opštine koje nemaju izgrađenih spomenika su: Istočni Drvar, Ljubinje i Trnovo RS.

Prema popisu CES-a, u Hrvatskoj je izgrađeno više od 1.212 spomenika koji su posvećeni stradanju civila i/ili boraca tokom Domovinskog rata u Hrvatskoj (1991 – 1995). Najveći broj spomenika se nalazi na području Vukovarsko – srijemske (109 spomenika) i Sisačko – moslavačke županije (100 spomenika). Gradovi u kojima je najviše popisano spomenika su Zagreb (63) i Vukovar (30).

Kada se govori o spomen – obilježjima mora se naglasiti da to nisu isključivo veća geometrijska tijela od mermera ili kamena, nego da se tu radi i o manjim ili većim pločama (metalnim, mermernim, kamenim i sl), skulpturama, krstovima/križevima, spomen – česmama, fontanama, muzejima, spomen – sobama, mostovima, šehidskim nišanima, mezarjima/grobljima, spomen – kompleksima i dr. UDIK-ovo istraživanje je pokazalo da se u najvećem broju slučajeva radi o manjim ili većim pločama koje su postavljene na određene objekte, najčešće na mjestima stradanja. Takođe, istraživanje ukazuje i na to da su spomenici posvećeni borcima uglavnom većih dimenzija, ponekad i cijeli kompleks koji uključuje groblje, spomen – česme, muzej itd. U brojnim slučajevima ne postoje spomenici civilima nego se počast istima odaje na spomenicima izgrađenim borcima u tom mjestu. Izgrađeni spomenici u većini slučajeva ukazuju na patnju i stradanje jednog naroda ili pojedinca od strane drugog naroda ili pojedinca, te nemaju za cilj isključivo odavanje počasti stradalima i širenje mira u zajednici.

Pored ovih spomenika, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj se pojavljuju spomenici koji veličaju zločinačku prošlost. Tako su građeni spomenici koji veličaju zločince iz Drugog svjetskog rata. U Bileći je podignut spomen – park posvećen četnicima Ravnogorskog pokreta, dok se u Brčkom i Višegradu nalaze spomenici posvećeni Draži Mihailoviću. U Hrvatskoj, u Slunju i Otočcu, je u više navrata bilo pokušaja da se podigne spomen – obilježje Juri Francetiću, a podignut je i veliki broj spomenika još uvijek kontroverznom Alojziju Stepincu.

U posljednje vrijeme javljaju se i spomen – ploče posvećene pripadnicima Handžar divizije ili pak ustašama koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti. Takvi spomenici nalaze se u Stocu, Ljubuškom, Posušju, itd. Karakteriše ih i šahovnica koja započinje sa prvom bijelom pločom, a što odaje utisak da su ti spomenici posvećeni ustašama, iako se njihova imena nalaze na spomenicima posvećenim pripadnicima HVO-a. Ovi i drugi primjeri su pokazali da se imena onih koji su stradali u različitim okolnostima ili iz suprotnih ideologija mogu pak naći na istom spomeniku, a što opet stvara nove politike sjećanja i veoma često krivu interpretaciju prošlosti.

Frontal