Malo je onih fotografa koji imaju „nadljudsko oko“ kojim će uspjeti spaziti one posebne životne trenutke i oteti ih od zaborava. U ovo moderno doba u kojem je dobra fotografija postala imperativ i oni moraju biti poput revolveraša koji vješto nišane metu „objektivom“ iz svoje „fotografske perspektive“. Bez njih, ni sreća, ni tuga, a ni oni najsvetiji životni trenutci ne bi bili isti. Zahvaljujući njima i mi obični posmatrači dobijemo priliku vidjeti tu „ neponovljivu fotografiju“, koju je snimio „neki genijalac“.

Jedan od takvih je i Aleksandar Čavić (31) iz Banjaluke, koji je za kratko vrjeme ostavio prepoznatljiv fotografski pečat, kako u gradu na Vrbasu, tako i šire. O tome svjedoče i zapaženi rezultati.

– Učestvovao sam uglavnom na većim regionalnim fotokonkursima, na kojima sam ostvario zapažene rezultate, gdje su moje fotografije proglašene, vrlo često, među prvih 10 najboljih na Balkanu, a jedno od najdražih priznanja mi je osvojeno prvo mjesto na Memorijalnom fotokonkursu “Goran Terzić” koji se organizuje u Banjaluci, kaže Čavić i dodaje da je  posebno  srećan jer je prvo mjesto osvojila fotografija o malim herojima sa Manjače, koja mu i jedna o najomiljeniih. Fotografija je kaže nastala tokom  rada reportaže za „Nezavisne novine“ o porodici Jošić iz sela Donje Ratkovo, čijih četvoro djece svakog dana pješači sedam kilometara do škole i nazad.

Posmatranje okoline i događaja, ali samo sa fotoaparatom ga je još od djetinjstva zanimalo.

– Moje interesovanje za gledanje svijeta kroz objektiv počinje još u osnovnoj školi, kada sam prvi put došao u dodir sa „ozbiljnijim fotoaparatom“. Zvanje fotografa stekao sam u srednjoj školi, a znanje stičem iz dana u dan, kaže Aleksandar.

Tokom srednjoškolskog obrazovanja je dobio šansu da se usavrši, a uskoro i priliku da na terenu pokaže šta umije.

– Sreću da radim u struci dobio sam već u trećem razredu srednje škole, kao fotograf u jednoj od najvećih fotografskih radnji u Banjaluci, a četiri godine kasnije uplovljavam u vode novinarske fotografije i počinjem da radim u “Nezavisnim novinama” kao fotoreporter, a kasnije i kao urednik fotografije, kaže Čavić i dodaje da  su to poslovi na koje je ponosan jer je upravo  tu napravio prve prave korake u domenu fotografije.

Tokom desetogodišjeg rada u „Nezavisni Novinama“ i fotografisanja u novinarstvu često je doživljvao ushićenje i ponos, ali se sjeća da je bilo i tužnih trenutaka u  kojima nije mogao sakriti suze. Čavić se prisjeća da mu je jedan od najtežih zadataka bio pad aviona u kome je poginulo pet padobranaca.

– Pad i tragičnu smrt tih mladih ljudi posmatrali su njihovi roditelji. Bilo je strašno teško i emotivno uopšte u tom trenutku fotografisati, prisjeća se on i dodaje da je to ona teža strana profesije sa kojom  se novinari i fotoreporteri susreću skoro svaki dan.

Kad je riječ o onim ljepšim pričama, nezaobilazno je sjećanje na Evrovizijsko takmičenje, razne koncerate poznatih izvođača, kao i reportaže o selima i gradovima širom BiH. Bilo je kaže i onih emotivnih priča iz kojih se mnogo nauči.

– Izdvojio bih posjetu porodici Ratković koja ima jedanaestero  djece. Ovu priču smo uradili s posebnim zadovoljstvom, a njihov dom napustili smo ispunjeni pravom porodičnom idilom, kaže Čavić.

Ono što ga je  posebno ispunjavalo je fotografisanja sa Svjetskog rafting prvenstva održanog na Vrbasu i Tari, a jedna od neostvarenih želja mu je da fotografiše sa ratnih područja. Ali kaže da je bolje da mu se ta želja i ne ostvari, iako bi mu to bio izazov. Aleksandar priznaje  da nikad nije imao tremu, a kao i svaki fotograf ima svoje tajne da nasluti dobru fotografiju.

– Opuštenost, fokusiranost, koncentracija i iskustvo, ali u nekim trenucima i brzina su potrebni za “hvatanje” pravog momenta. Uvijek nastojim da primijetim i ovjekovječim ono što će ljude ‘prikovati’ za fotografiju i što će u njima izazvati neku emociju, otkriva Čavić.

U njegovom stažu je nezaobilazno i fotografisanje vjenčanja. Ako ga pitate koliko je tih svečanih događaja ovjekovječio svojim fotaparatom, ni sam se ne sjeća. U šali kaže da je vrlo malo vjenčanja na kojima je bio „samo gost“.

– Vjenčanja fotografišem na „novinarski“  način, reportažno, jer sam uvjeren u to da su najbolje fotografije one koje su spontane, ležerne i bez mnogo namještanja. Trudim se da i u ovoj vrsti fotografisanja na najbolji mogući način dočaram nečiju ljubav ali i da zabilježim lijepe trenutke tog, mnogima, najljepšeg dana u životu.

Zahvaljujući objektivu, upoznao je i mnogo slavnih ličnosti, među kojiima su Bata Živojinović, Novak Đoković, Radomir Antić, Emir Kusturica koji su kaže bili posebno zanimljivi za fotografisanje.

Nositi epitet „dobrog fotografa“, značilo bi i da moraš biti uvijek spreman za zadatak, ali karijera se ne gradi bez nekog „gafa“. Čava, kako ga kolege novinari i fotografi često zovu se  sjeća i nekih dana kada nije išlo sve po planu. Tako je zbog loše procjene za vrijeme katastrofalnih poplava u Srpskoj, 2014.godine,  na teren krenuo u patikama, pa je ostao mokrih nogu, a umalo i bez fotoaparata koji je mogao završiti u lokvi. Osim te, ima i još jednu anegdotu.

– Sjećam se i situacije kada je princeza od Maroka stigla na banjalučki aerodrom, a ja imajući tog dana mnogo posla, išao sam sa jednog na drugi zadatak, ne imavši vremena da se informišem fotografisao sam umjesto princeze gospođu, koja je princezi nosila prtljag i koja je prva izašla iz aviona, misleći da je to princeza, čije fotografije treba da donesem u redakciju, što se nije desilo, prepričava kroz smijeh i dodaje da su onako lukavo, kako samo dobri fotografi umiju sve nadoknadili fotografisanjem princeze na raznim aktivnostima u gradu i okolini.

Aleksanadar više ne žuri u novinarske kancelarije, jer odnedavno radi u banjalučkoj gradskoj upravi,  a slobodno vrijeme provodi uživajući u jednom dinamičnijem svijetu, onom koji se vrti na dva „brza“ točka. Fotografisanje je odlično uskladio sa vožnjom motora, što mu omogućava odmor, ali i dobre vidike koje mora zabilježiti kroz objektiv.

– Prošle godine sam proputovao kroz 12 zemalja na dvotočkašu i na istom napravio oko 15 000km, uz još desetak bajkera, kojima je ovo kao meni velika strast.

Kolege novinari, ali i fotografi za nejga kažu da je „dobar drug“ i neko ko će uvijek pomoći i biti desna ruka kad zatreba pomoć na terenu.

Oni najbliži su mu svoju zahvalnost nedavno pokazali i jednim posebnim poklonom, te mu priredili izložbu njegovih fotografija o kojoj ništa nije znao do samog trenutka otvaranja. Postavku čini izbor fotografija koje su nastajale u protekih deset godina koliko se Čavić bavi novinarskom i umjetničkom fotografijom.

– Krajem decembra, dan pred moj 31.rođendan, djevojka i prijatelji su mi priredili iznenađenje, a to je ni manje, ni više bila moja prva samostalna izložba fotografija  koja je tajno organizovana dva mjeseca, prepričava Aleksandar i poručuje da mu je to bio najsavršeniji poklon na svijetu jer se ne može ni obući, ni pojesti, ni čuvati na polici, već jedino u srcu, cijeli život.

Izvor: novostiplus