Wang Yi nije u vladu Li Keiquianga došao partijsko-birokratskim kadriranjem, nego ustrajnim usavršavanjem i napredovanjem u hijerarhiji, što je kineski konfučijanski ideal. 

Međutim, ono najvažnije je, njegova biografija koja je  podudarna je s usponom Nove Kine. Yi je išao u pekinšku gimnaziju i čim je maturirao, sa ostalom gradskom omladinom, poslan je na selo gdje je osam godina radio kao fizički radnik, vojna inžinjerija u Mandžuriji. Godinu nakon Maove smrti i propasti Kulturne  revolucije, vraća se u glavni grad i započinje studirati međunarodne odnose te uči japanski jezik. Šalju ga u ambasadu u Tokio, a zatim na postdiplomski u Washington, u Foggy Bottoms, na Georgetown University gdje se školuju kadrovi američke administracije. 

Kad je početkom 2000. godine Wang postao zamjenik ministra vanjskih poslova sa 48 godina bio je izuzetno mlad kadar na tako visokom položaju.

Zatim je postao ambasador u Japanu, pa direktor (ministar) za tajvanska pitanja. Izabran je u CK (2007-2017) i onda postao šef diplomatije kineske velesile. Bavio se iranskim nuklearnim programom i izraelsko-palestinskim sukobom. Ali, kako se vidi iz njegovih izjava na Svekineskom narodnom kongresu (to je krovna društvena organizacija poput nekadašnjeg jugoslavenskog Socijalističkog saveza), sad se skoncentrisao na puno važnije područje, Evropu , njenu stabilnost i odnose s Kinom.

Kako Wang Yi vidi budućnost tih odnosa?

”Globalno upravljanje je iznjedrilo novu dimenziju saradnje Kine i EU koje moraju podijeliti odgovornost kako bi se očuvao globalni sistem slobodne trgovine.” I zaista, Amerika se zatvara, eksperimentiše sa protekcionističkim mjerama u trgovini čelikom i aluminijem, a cijena tih sirovina ulazi u cijenu svih drugih industrijskih proizvoda, što znači da će, neminovno, oni američki poskupjeti pa će ih trebati štiti novim protekcionizmom. Ako se Evropa i Kina spoje u sistem slobodne trgovine, najveći svjetski proizvođač stabilizovat  će izvoz na najveće svjetsko tržištu.

”Kina želi biti partner s Evropom, kako bi kreirali stabilniji svijet”, kaže Wang, a to logično podrazumijeva i evropsko jedinstvo, koje SAD i Rusija pokušavaju razbiti, ne samo zato što se Moskva i Washington upuštaju u političke egzibicije, nego zato što im taj evorazijski blok ne odgovara. A kako na to gledaju u Evropi?

Global Public Policy Institute i Mercator Institute for China Studies, dva evropska think-tanka, izdali su u februaru 2018. zajedničku studiju pod naslovom ”Autoritarni napad – Odgovor na rast kineskog političkog uticaja u Evropi”. Autori smatraju da je rast kineskog utjecaja u Evropi, povezan s promocijom autoritarnih ideala, ”značajan izazov liberalnoj demokratiji, evropskim vrijednostima i intersima”. Uostalom, jako je teško uspoređivati kinesku i evropsku kulturu.

Wang je popustljiv pa kaže: ”Uprkos nekim neslaganjima, obje strane su shvatile potrebu da se stave u poziciju drugoga, da budu otvoreniji, tolerantniji i imaju više razumijevanja…”

Kinezi su tolerantni ali, pišu autori elaborata, u Evropi grade mehanizam dubinskog uticaja među političkim i diplomatskim elitama, u medijima i javnosti, u civilnom društvu i na akademiji. A s druge strane nisu tako otvoreni za recipročni strani uticaj. 

Kina i ne može djelovati nikako drukčije nego trajno, masivno, planski i usredotočeno. Takva je to civilizacija. Izumili su barut i svilu, te uspostavili mandarinsku meritokratsku birokratiju. Djeluju suštinski, a jedini im je svjetski uzor Amerika, koja oslobađa još veću energiju i ostvaruje globalni uticaj s kojim se Kina i sad, bez obzira na svo sistemsko plansko djelovanje, ili možda upravo zbog njega, još ne može mjeriti…

Ali,  Evropa je druga stvar. Evropa je za Kinu najpouzdaniji partner na globalnoj ljestvici, a u nastupu prema EU Kina se usmjerava prema jasnim ciljevima. Stvara koridor željezničkih, putnih i morskih puteva  bez premca u istoriji, koji će se protezati od Pekinga do Londona, te uključiti centralnu Aziju, Sibir i Indiju. Posebnu pažnju poklanjaju kontaktnom području Istočne Evrope (područje asocijacije stvorene na Konferenciji 16+1) gdje nastoje što više investirati, jer u tim relativno zaostalim ekonomijama njihov novac može proizvesti najveći efekat, a sve što proizvedu u tim zemljama, već je izvezeno u Evropsku Uniju. 

Što se tiče političkog uticaja on jeste stabilizacijski, a što se tiče liberalnog kapitalizma, u Evropi je slobodno tržišno preduzetništvo ionako u regresiji – tu država ima daleko preveliku ulogu. Evropa nije Kalifornija. Zato lakše komunicira s Kinom. S druge strane, Evropska unija i evropske korporacije previše polažu samo na ekonomske odnose – nisu svjesne do koje je mjere važna kulturna i civilizacijska inicijativa. Ali, Evropa ima problema s projekcijom svoje snage na daljinu – u vojnom i političkom pogledu igra drugorazrednu ulogu u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji. Kine želi ovu, postkolonijalnu, introvertnu i rascjepkanu Evropu osnažiti i ujediniti. To nisu prazne riječi – Kina stalno kupuje evropske obveznice.

U godini dva kineska kongresa – partijskog i svenarodnog, kad se biraju nova rukovodstva, donose globalni planovi, pa čak mijenja i ”filozofija budućnosti”, odnosno nacionalni prioriteti, Kina je svodila račune i zacrtavala plan za dva važna stogodišnja jubileja. Za samo tri godine obilježavaće se, sto godina osnivanja KP Kine. Što će do tada Kina  ostvariti? Namjera  je da se dostigne nivo  ”umjereno prosperiternog društva” i time realizuje ”kineski san”, xiaokang, kako je to definisao predsjednik Xi. To omogućuju reforme započete 1978. kad se i ministar Wang vrato sa sela u grad, I kad je započela beskompromisna modernizacija, a prosječni godišnji rast od 7,1 posto BDP-a donio je ovogodišnji nacionalni dohodak od 10.000 milijardi eura. Najveća je pobjeda postignuta u ratu protiv bijede, koja je bila kineska hronična bolest. U siromaštvu živi još samo 3,1 posto ljudi, jer je u zadnjih pet godina iz te kategorije izašlo 69 miliona stanovnika. Zaposleno je ukupno 1,3 milijarde ljudi. Svakoga dana registruje se 16.600 preduzeća, a internetska prodaja raste po gopdišnjoj stopi od 28 posto. Do jubileja siromaštvo mora biti statistički iskorijenjeno. 

Trideset godina  poslije prvog jubileja, dolazi 2049. i  drugi jubilej – stogodišnjica osnivanja Narodne Republike Kine. Sve što se planira u drugim zemljama na toliki rok, besmisleno je ili apsurdno, a u Kini baš i nije – do tada bi zemlja trebala postati ”snažna, demokratska, civilizovana , harmonična i moderna civilizovana država”. Demokratija je tu strašno težak zadatak, a što se tiče harmonizacije a i civilizacije tu su Kinezi svjetski šampioni, a već su jaki i apsolutno moderni. Kad se to sve sagleda iz evropskog ili čak iz balkanskog ugla, jasno je kako se može raditi s Kinom – moraš biti zaista pakleno ambiciozan. Ono što nikome ne pada na pamet, a trebalo bi, jest da je najbolje kontaktno područje – u samoj Kini. Svi bi trebali učiti od Ive Boscarola, slovenskog preduzetnika iz mjestašca Ajdovščina – on u Nanjingu, staroj prijestolnici Kine, gradi dvije tvornice aviona, od toga jednu električnih, zatim avio fakultet i nove aerodrome, koji će isključivo usluživati tu ključnu kinesku turističku destinaciju. Upotrijebio je kineski novac, dao svoj know-how i zadržao 51 posto vlasništva. Njegove ideje, njihova struja. Kako to da niko nije pokušao nešto slično na primjer sa fudbalom, tenisom? Ili sa muzikom? Balkanci su sposobni za svakakve poduhvate, ali vijuge im prorade tek kad se maknu sa svog ognjišta….. 

Autor: Ana Trišić-Babić

Frontal