Frontal Blog Challenge
Četvrto dijete majke Courage
Na početku bijaše Riječ. Ta riječ nije bila sitnica kad je već na samom početku bila. A ja ne znam koja je to riječ. Mislim da to nitko ne zna. Nitko od ljudi. Nitko to ne zna. Riječi se nagurale, posložile, izfigurirale kako ljepše zvuči ljudskom uhu i nastao tekst.
Taj tekst nije da mu sudimo jer ne znamo koliko dobar ili loš je bio ali bio je tekst i bez njega ne bi bilo dijela, pa ni romana ni crtica ni remek djela a ni svih oni svetih ili bez blagoslova knjiga zbog čijih slova svjetovi se ruše i svetost veća od svetosti knjige, svetost života, se svakako samo ne ljudski eliminira. Koliko bitno je bitno koju knjigu čitamo, u čemu naše misli se opijaju, unutašnjost se očituje u unutrašnjosti, tamo dolje gdje se gradimo odakle naša jezgra je, naše poimanje i shvaćanje.
Poimanje i percepcija toliko su različiti od čovjeka do čovjeka od tradicije do tradicijie da ni sam čovjek ne zna što govori kad tvrdi žestinom drugom da ne razumije, da ne shvaća i da nikada neće.
Kada unutrašnjost stupi u konflikt s očitovanjem volje, kad smisao gubi smisao i postaje krajnje besmislen onda je pitanje vremena koliko naš id je dobro ukroćen da naš ego uspije da zajaše isto onako dobro kao što je to onaj dobri stari Sigmud jednom prilikom opisao.
Pitanje je vremena koliko dobro je u gnjezdu a koliko bolje u letu iznad kukavičijeg gnjezda. U učenju o životu u životu naučimo štogod i o vrijednostima malim i velikim.
Jednom prilikom jedan čovjek figurativno, onako dovoljno slikovito da ti se ureže u pore sijećanja, opisao je važnost veličine stvari koji ti na život utječu.
Mala cilgla uistinu je mala dok se kuća zida, al ista ta mala cigla kad na glavu pada veliki je udarac s nebesa. Možda bi više ljudi trebalo stajati ispod kuća što se zidaju, a manje pričati sa velikih drvenih i mramornih sjajnih govornica. Svi čitamo, neki više neki manje, utjeha se traži u američkim pustolovima, u ruskim piscima i francuskim šansonama.
Postati ono šta želiš očituje više razmatranja nego prvobitno slaganje rubikove kocke. Odabrati što, kako, koliko, kada i to skladno ukombinirati ponekad je atomska fizika. Lako je biti Lolita u Sjedinjenim Američkim Državama, ali biti Lolita u Teheranu drugi je par cipela koje rijetko tko bi želio progaziti.
Pisati da se piše možda je nekad ljepše od bilo koje terapije ili razgovora. U tišini svojih misli koje gromoglasno urliču da iziđu van prime oblik na papiru možda nikad neće značiti nikome al možda jednom hoće. Na slavu monogih intelektualaca koji su u davnini tvrdili da se ipak kreće čekalo se je još mnogo okreta da ih se shvati. Možda ljudske riječi stignu do ljudi u nekom trenutku naše budućnosti, ali opet budućnosti tada biti ce prošlost. Možda upravo tu u vremenu bez računanja vremena poprime oblik važnosti alI možda ipak ne. Što je zapravo bitno u bitnom nam svijetu zahtjeva retorički upitnik na kraju. Zasigurno je točno bez možda i retorizma da treba otimati radost danima što bježe na svijetu. Umirati nije teško, stvoriti život daleko je teže.
Autor: Nives Batista
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
