Frontal Blog Challenge
Tempirana bomba
"Rat sam provela u Mostaru sa dvoje male djece u strahu da mi granata ne pogodi stan, strepeći da mi ne pogine muž. Kako bi vi opisali moje stanje?", kaže i pita gospođa iz Mostara, vadeći iz torbice 'Xanax' od 0,5 miligrama, njezin spas od paničnog straha od zvuka sirene hitne pomoći ili praska automobilskog auspuha.
”Po danu je nekako i dobro, ali kada dođe noć, kreće pakao, tada mi dolaze slike mrtvih prijatelja i scene s ratišta. Nepregledna livada, sve ravno, bez ijednog drveta ili kamena da se mogu sakriti, a oni idu za mnom i pucaju.“ - jedan od članaka koji možete pročitati na ovu temu.
U Bosni i Hercegovini ratna zbivanja uticala su na mentalno zdravlje oko 1,8 miliona stanovnika, znači oko polovina građana, a zvanični podatak je da 400.000 ljudi je oboljelo od PTSP. Znači, skoro polovina našeg stanovništva je tempirana bomba, za čiju eksploziju može biti bilo koji okidač?!
Od čega bolujemo?
PTSP ili posttraumatski stresni poremećaj je psihološka posljedica koja nastaje uslijed izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe.
U središtu traume je nametljivo sjećanje na središnji (nasilni) događaj, poput slike i zvuka puščane vatre, vriskovi ili trenutačna tišina, ubod nožem, ranjavanje, udarac, zvukovi aviona, zvukovi sirena. Zvuči poznato, zar ne?
Obzirom na činjenicu da se o ratnim traumama ne razgovara i da ne postoji institucionalni pristup, dolazimo do toga da nisu uništene samo generacije naših roditelja, nego se uništavaju i djeca koja su rođena posle rata, jer je došlo do transgeneracijskog prenosa traume.
Bol ne smije više biti taboo
Ovo nisu neki tamo ljudi, ovo nisu tamo neka djeca. Ovo smo mi, ovo je naše društvo. Ovo su svi oni koji ne mogu doprijeti do samog sebe i koji osjećaju mržnju prema sebi. Čak i ako pojma nemaju da je tako. A često nemaju...
I nijedna tableta, alkohol, partner, placebo ili tehnika ne mogu da otklone uzrok tog bola. Da, kao nijedna joga i nijedno trčanje maratona. Vrijeme je da shvatimo da odlazak psihijatru, psihoterapeutu nije sramota, da nije sramota da liječimo sebe, svoje boli i da vodimo računa o svom mentalnom zdravlju. Možemo bježati godinama, ali samo prihvatanje boli, prihvatanje samog sebe i rada na sebi može da nas deaktivira.
Autor: Mirjana Trifković
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
Zašto neke velike i lijepe priče ostaju neispričane?
