Gdje su zapravo zbrinute porodice poginulih boraca i ratni vojni invalidi? Rekli bismo u zgradama neuslovnim za život dostojan čovjeka u 21. vijeku.

Od 1999. godine traje, kako ga nazivaju najhumaniji program Vlade Republike Srpske, Program stambenog zbrinjavanja porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida od prve do četvrte kategorije. S obzirom da se taj program privodi kraju, postavlja se pitanje koliko je uopšte taj program human i koliko su te porodice zaista zbrinute.

Iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite navode da je u periodu od 1999. do 2017. godine ukupno zbrinuto 8.243 korisnika, od čega 3.341 kroz dodjelu stambenih jedinica i 4.902 kroz dodjelu nepovratnih novčanih sredstava, za šta je utrošeno 150.089.452, 04 KM. Takođe, navode i da je nezbrinuto još ukupno 28 korisnika, od čega 20 kroz dodjelu sambenih jedinica i 8 kroz dodjelu nepovratnih novčanih sredstava, što je planirano da se realizuje do kraja 2017. godine, odnosno izgradnja do marta 2018. godine.

Grad Bijeljina je za smještaj porodica poginulih boraca i RVI sagradila 17 zgrada od čega je 6 montažnih, 12 montažnih kuća i za 5 individualnih kuća učestvovala je u obezjbeđivanju dokumentacije kako bi korisnicima prava pomogli da što prije sagrade svoje objekte i u njima žive. Jedan broj zgrada izgrađen je uz pomoć Vlade RS za koje je grad Bijeljina obezbijedila infrastrukturu, dok je jedan broj zgrada izgrađen isključivo iz sredstava budžeta Grada.

Ove cifre zvuče za svaku pohvalu i aplauz, poražavajuće je to što se i nakon više od 20 godina po okončanju rata grade alternativni smještaji i što još uvijek nije riješeno pitanje stambenog zbrinjavanja. Tako je grad Bijeljina obezbijedio infrastrukturu za izgradnju 35 zgrada, u svrhu obezbjeđivanja alternativnog smještaja, od čega je jedan broj stanova dodjeljen za smještaj porodica poginulih boraca i RVI.

I dok se iz vlasti na sva zvona hvale o stambenom zbrinjavanju porodica poginulih boraca i RVI od Prijedora do Trebinja, uručujući ključeve i smješkajući se za kamere, stvarnost je potpuno drugačija.

Dok naši ministri i ostali čelnici uživaju u velelepnim stanovima i kućama, ovim kategorijama su u najvećem broju sagradili montažne kuće i zgrade. Računica je jasna, za život jednog poginulog vojnika VRS stan sa rokom trajanja, dakle otprilike isto onoliko koliko su i oni imali godina kada su dali živote za Republiku Srpsku.

Muku muče porodice poginulih boraca i RVI iz Prijedora koji su dobili stanove u montažnim zgradama u naselju Urije i Tukovi. Da se niko ne zalaže za njih i da je Organizacija porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila gluva na njihove molbe i vapaje, dokaz je i to što se zgrade nakon samo nekoliko godina skoro pa raspadaju. Pravo na otkup stanova im još nije omogućeno, a mnogi se pitaju šta da otkupe kad se sve raspada. 

I tako dok porodice žive u neuslovnim “montažnim barakama”, gradonačelnika Prijedora Milenka Đakovića više brine problem Visoke medicinske škole koja je takođe smještana u montažu baraku neuslovnu za održavanje nastave.

Iz Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Prijedor, ostali smo uskraćeni za odgovor o ukupnom broju zbrinutih porodica i rješavanju ovog problema.

Jedan od svijetlih primjera je grad Banjaluka. U Banjaluci je do sada ukupno zbrinuto 1.658 porodica poginulih boraca i RVI. Ukupno je izgrađeno 784 stana (samostalno grad Banjaluka je izgradio 323 dok je zajedničkom izgradnjom sa Vladom RS izgrađeno 461), dodijeljeno 827 sredstava i 47 građevinskih paketa.

Najveći problem koji imaju u Banjaluci jeste sve veći broj doseljavanja i promjene mjesta prebivališta, te samim tim i sve veći broj zahtjeva za dodjelu stanova. I uprkso tome što velikim naporima rade na zbrinjavanju ovih kategorija, taj broj se iz godine u godinu povećava. Tako se na listi čekanja nalazi oko 130 porodica poginulih boraca i RVI I i II kategorije.

„Planiranim budžetom za 2018. godinu planirano je 700.000 KM koje bi trebalo zadovoljiti te liste“, rekla je Dragana Macan, koordinator za stambeno zbrinjavanje korisnika boračko-invalidske zaštite grada Banjaluke.

No, međutim Banjaluka se može pohvaliti i time što je većini korisnika omogućila oktup stanova kao i sanaciju montažnih zgrada. Kao na primjer, sanacija krova zgrade u Ramićima 2016. godine za koju je izdvojeno 27, 733 KM.

Da li će se ovaj program okončati uspješnije i humanije nego do sada, ostaje pitanje. Jer pitamo se, da li zaista jedan ljudski život vrijedi stana koji ima rok trajanja?!

Frontal
D.S.