Grad na Vrbasu ima humanitarce koji i van poslovnih obaveza ne prestaju sa radom, već cijele godine vrijedno pomažu svojim ugroženim sugrađanima. Neki su se posvetili pomaganju djeci, neki starim i nemoćnim, neki brinu za gladne sugrađane, a neki vrijedno sa ulice spašavaju i udomljavaju životinje.

Iako u Banjaluci ima mnogo ljudi i udruženja koja se bave humanitarnim radom, 2017. godinu, na neki način, obilježili su Adriana Basara, Miroslav Subašić, Goran Milojević i Stojan Vuković, humanitarci čija djela govore više od bilo kakve riječi.

Adriana Basara

Humanitarka čije su akcije ujedinile cijeli region i na neki način obilježile godinu. Zato je bila i nagrađena, i to nagradom „Naj žena 21. vijeka“. Adriana Basara, novinar i majka četvoro djece i te kako ima vremena za pomoć drugima, kaže da je teško definisati jednu inicijativu ili akciju na koju je posebno ponosna u 2017. godini.

- Bilo je akcija u kojima smo i pored toga što su bile uspješne, izgubili naše male i velike heroje. Oni su nam ostavili obavezu da se i dalje moramo boriti da bolesnima, siromašnima, onima koji žive na marginama društva omogućimo bolje životne prilike svega sistemskim rješenjma i to je moja vodilja u narednom periodu – poručuje Basara. Drago joj je što se borbama pridružuje sve više građana, koji daju svoj doprinos.

- Samim tim što su akcije uspješne, govori da narod, ali i institucije, imaju sluha za humanitarno djelovanje – dodaje Basara.

Miroslav Subašić

Kada je u pitanju humanitarni rad u Banjaluci, Miroslav Subašić je neko ko se već 15 godina trudi da nahrani gladne građane. Građani ga nazivaju „dobri duh“, a njegovo udruženje „Mozaik prijateljstva“ i 2017. godine nahranilo je, ali i obuklo, mnogo Banjalučana.

Osim što građane hrani kroz obroke u javnoj kuhinji, Subašić je na nekoliko lokacija u gradu postavio kontejnere za odjeću u koje su građani odlagali ono što im ne treba, dok je drugima i te kako bila od koristi. Subašić dnevno obezbjedi oko 500 obroka, a sve to radi jer je, kako sam kaže, odrastao u siromašnoj porodci i dobro zna kako je to nemati. Subašić je o svojim iskustvima napisao i knjigu „Priča o bosonogom dječaku“, i poručuje da je danas srećan što je u prilici da pomaže drugima.

Goran Milojević

Nema osobe koja živi u Banjaluci, a da ne zna za Udruženje „Kerber“. Goran Milojević, jedini član, već godinama besplatno i sam radi posao nadležnih i sklanja napuštene pse sa ulice, te ih pokušava udomiti. Za razliku od ljudi koji se lutalica pokušavaju riješiti sačmarama i otrovima, on ih sklanja u svoj azil, gdje, dok ne budu udomljenji, imaju sve uslove i potrebnu pažnju.

– Prošla godina je bila specifična, jer su gotovo svi psi koje sam spasio sa ulice bili ranjeni. Izdvojio bih akciju u kojoj sam psa koji je nađen ranjen u Novoseliji, uspio da oporavim i sada je udomljen u Pragu – kaže Milojević.

Dodaje da moramo biti jedinstveni ako želimo da riješimo problem pasa lutalica, jer nas je nejedinstvo i dovelo do ovakve situacije. Milojević u 2018. godini želi da proširi kapacitet azila za pse.

Stojan Vuković

Stojan Vuković, osnovao je Udruženje za pomoć starim i nemoćnim „Ruka pomirenja“ prije pet godina. Samo 2017. godine starim i nemoćim ljudima koji nemaju ničiju pomoć, obezbijedili su 200 metara drva, 26 šporeta i 9.500 različitih lijekova. Slično je bilo i prošle godine, samo u manjem obimu, a sljedeće će, kaže Stojan, biti još više pomoći.

– Drago mi je što smo ove godine uspjeli pomoći više ljudima kojima treba sve, a nemaju nikoga. Država je zaboravila na njih, niko ni da im se obrati, zato smo tu mi koji ih svakodnevno obilazimo i pomažemo koliko možemo, zavisi koliko novca sakupimo – kaže Vuković.

Izvor: blic