Pri tome ne mislim na odnose Republike Srpske sa Srbijom i odnos Hrvatske sa političkim liderima bh. Hrvata, koji ponekad znaju izaći van okvira svojih nadležnosti. Ionako nezadovoljavajući odnosi u zadnje vrijeme su se dodatno pogoršali. Onima koji ne poznaju dovoljno političke prilike u ovim državama ovakva situacija sigurno izgleda zastrašujuće. Neki u ovom rasplamsavanju nacionalne, pa čak na momente i nacionalističke, retorike možda vide uvod u neki novi sukob pa čak i oružani. 

Međutim, ako u obzir uzmemo lošu ekonomsku situaciju u sve tri države, veliki procent nezaposlenosti, mali procent stranih investicija, veliki broj socijalno ugroženih stanovnika, penzionera, ratnih invalida o kojima država treba da se brine, sve veće nezadovoljstvo građana i iseljavanje radno sposobnog stanovništva u potrazi za boljim životom, onda shvatimo da u nedostatku stvarnih reformi političari glad naroda za boljitkom pokušavaju utoliti specijalitetima iz nacionalnog menija. Što im ne možemo ni zamjeriti s obzirom da je upravo ta ponuda uvijek najinteresantnija za građane i čim se pokrene priča o nacionalnoj ugroženosti, nepravdi, nadmoćnosti građani su skloni da zaborave u kako lošim uvjetima žive.

Ne postoji realan razlog za ovoliko podizanje nacionalnih tenzija u zadnje vrijeme. Nije da se regionalni lideri ili građani ovih država međusobno odjednom još manje vole. Političke vođe jednostavno ne žele propustiti prilike koje im se nude za pridobijanje birača. Da je bilo ko od njih ostvario neke značajnije ekonomske rezultate ne bi bilo potrebe da se zakače baš za svaku pogrešno izgovorenu riječ, suvišnu izjavu, pogrešan gest ili svaku sudsku presudu. Ovako svako od njih jedva čeka grešku svojih suparnika i u sekundi od muhe naprave slona. 

Tako smo imali situaciju da Srbija saziva Savet za nacionalnu bezbednost jer je Izetbegović nepromišljeno iznio svoj stav o priznanju Kosova. Verbalno prepucavanje Čovića i Izetbegovića tokom posjete Vučiću je preko noći donijelo popularnost Izetbegoviću kao borcu za Bosnu i Hercegovinu. Pri tome su građani zaboravili da članovi Predsjedništva BiH u Srbiju nisu otišli da brane suverenitet BiH, jer je on neupitan, što je i Vučić bezbroj puta spomenuo. Podugačka je bila lista tema o kojima su trebali da razgovaraju tokom ove posjete: o izgradnji autoputa, ekonomskoj suradnji Srbije i BiH, dogovoru oko granica... Nakon ovog prepucavanja smo im oprostili što su potpuno beskorisno išli u Srbiju s tri automobila, tri vozača, minimalno tri savjetnika... Zaboravili smo da smo mi sve to platili. 

Apsurd tih međudržavnih sukoba najbolje prikazuje nedavni susret Vučića s Grabar Kitarović. Hrvatska predsjednica je, nakon što je od predsjednika Srbije uz osmijeh primila veliki buket cvijeća, izjavila kako će puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države. Što bi značilo da su sada neprijateljske države? Zašto onda održavati susrete i primati cvijeće od neprijatelja?

Haške presude su 24 godine odlično služile regionalnim liderima za održavanje netrpeljivosti i za redovno otvaranje starih rana i podsjećanje naroda na ratna zbivanja o kojima svaka strana ima svoju istinu.

Koliko su bitne te teme o kojima se danima znaju voditi žustre rasprave, čak i na rubu ekscesa, govori nam činjenica da najkasnije za mjesec dana većina zaboravi zbog čega su se svađali, a sukobi od prije godinu i više postaju banalni i smiješni, ali smo tada bili spremni zbog njih zaratiti. Sjećate se Dodikovih referenduma, revizije presude, svih haških presuda, svih hapšenja za ratne zločine, dočekivanja ratnih zločinaca/heroja, svenarodnih okupljanja, negiranja praznika, postrojavanja vojske...

Sve je to sastavni dio neprekidnih izbornih kampanja svih političara. Nemojte slušati šta vam političari pričaju ili obećavaju već gledajte šta su dobro uradili za vas i koje obećanje su ispunili. 

Autor: Ivana Marić

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti: 

Pozitivna strana otpada - cirkularna ekonomija!

A šta se krije u tvom paketiću iznenađenja?

#FrontalBlogChallenge Tweets