Ovo nije tačno. Događaju se promjene koje stvaraju ekstremne vremenske uslove, zbog koji se bolesti više šire, ugrožena je sigurnost hrane, pređen klimatski prag u 2024.  i ljudi umiru. Kako naučnici tako sa sigurnošću tvrde da su klimatske promjene uzrokovane čovjekovom (antropogenom) aktivnošću? Kako znamo da promjene u klimi kojima trenutno svjedočimo nisu dio nekog prirodnog ciklusa i da sve ovo događa zato što „tako treba” i jer je normalno?

U istoriji naše planete bilo je perioda u kojima su koncentracije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova bile i daleko veće, pa je opet život na Zemlji opstao? Šta ako je ova „klima histerija” samo pritisak vlada da kontrolišu koliko trošimo, putujemo, jedemo?

Opseg ljudskog doprinosa modernom globalnom zatopljenju tema je o kojoj se žestoko raspravlja i u političkim krugovima. Nisu se jednom javila mišljenja kako je ono što neki nazivaju „klima histerijom” isceniran pokušaj kontrole stanovništva i potrošnje, kako bi se neko drugi bogatio.

Uz prirodne emisije stakleničkih plinova, zagrijavanje bi trebalo ipak biti manje. Ali tu su dodatne emisije koje stvaramo mi

Međutim, nauka klimatskih promjena i klimatskih modela je jedna zaokružena priča, s vrlo malo nedoumica i naučnici se slažu da su promjene kojima sada svjedočimo uzrokovane povećanjem ljudskih emisija ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova od vremena Industrijske revolucije.

Industrijske aktivnosti moderne civilizacije, zasnovane na potrošnji fosilnih goriva poput uglja i nafte, podigle su razinu ugljičnog dioksida u atmosferi s 280 dijelova na milion (ppm – parts per million)) na 414 dijelova na milion (ppm) u posljednjih 150 godina.

Nauka o ljudskom doprinosu modernom zagrijavanju planete prilično je jasna. Ljudske emisije i aktivnosti uzrokovale su oko 100% zagrijavanja uočenog od 1950.godine, prema petom izvještaju Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC).

Kad bi same emisije stakleničkih plinova zagrijavale planetu, očekivali bismo da ćemo vidjeti oko trećinu više zagrijavanja nego što se stvarno dogodilo.

Dakle, koje uloge igraju svi drugi faktori?

Dodatno zagrijavanje izazvano stakleničkim plinovima nadoknađuje se i nivelira sumpornim dioksidom i drugim produktima izgaranja fosilnih goriva koji tvore atmosferske aerosole. Aerosoli u atmosferi odbijaju dolazno Sunčevo zračenje natrag u svemir i povećavaju stvaranje visokih reflektirajućih oblaka, hladeći Zemlju. Koliko god da nas guše i zagađuju atmosferu, imaju i efekat hlađenja.

Treba dodati i to da promjene u načinu na koji se zemljište koristi mijenjaju refleksivnost Zemljine površine (albedo). Na primjer, zamjena šume poljem će povećati količinu sunčeve svjetlosti koja se odbija natrag u svemir, osobito u snježnim regijama.

Ukupni klimatski efekat promjena u korištenju zemljišta od 1850. je skromno zahlađenje. Ali to ne znači da trebamo sjeći šume – šume su fiksatori ugljičnog dioksida, vežu ovaj plin i izvlače ga iz atmosfere u procesu fotosinteze. Efekat se ne odnosi na duboke jako razvijene visokoproduktivne šume – njihovom zamjenom za poljoprivredno zemljište je ukupni neto odnos opet u korist zagrijavanja, a ne hlađenja.

Vulkani imaju kratkotrajni učinak hlađenja klime zbog ubacivanja sulfatnih aerosola visoko u stratosferu, gdje mogu ostati u zraku nekoliko godina, reflektirajući dolaznu sunčevu svjetlost natrag u svemir. Međutim, kada se sulfati spuste natrag na površinu, učinak hlađenja vulkana nestaje.

Da nije nekih efekata koji skromno poništavaju efekat zagrijavanja atmosfere, bilo bi još toplije.

Milankovićevi ciklusi i klimatske promjene

Neki tvrde da su ovo prirodni ciklusi u klimi planete. Recimo, istina je da postoje Milankovićevi ciklusi. Milankovićevi ciklusi, koji se odnose na promjene u Zemljinoj orbiti i nagibu koje utiču na količinu sunčevog zračenja koji dolazi do Zemlje, mogu da objasne promjene klime na dugim vremenskim okvirima, ali nisu odgovorni za trenutno globalno zagrijavanje.

Klimatski modeli koji uključuju i prirodne faktore, kao što su Milankovićevi ciklusi, i ljudske faktore, poput emisija stakleničkih gasova, pokazuju da bi bez ljudskog uticaja globalna temperatura bila stabilnija ili bi čak opadala. Ovi modeli jasno ukazuju na to da su ljudske aktivnosti, a ne Milankovićevi ciklusi, odgovorne za trenutni trend zagrijavanja.

Dokazi da su klimatske promjene djelo čovjeka su tu oko nas i naučnici ih prate

Led izvučen s Grenlanda, Antarktika i planinskih glečera pokazuje da Zemljina klima reaguje na promjene u razinama stakleničkih plinova. Drevni dokazi također se mogu pronaći u godovima drveća, oceanskim sedimentima, koraljnim grebenima i slojevima sedimentnih stijena.

Ovi drevni (paleoklimatski) dokazi otkrivaju da se trenutačno zagrijavanje događa otprilike 10 puta brže od prosječne stope zagrijavanja nakon oporavka ledenog doba. Ugljični dioksid iz ljudskih aktivnosti povećava se više od 250 puta brže nego iz prirodnih izvora nakon posljednjeg ledenog doba.

Sve ovo ukazuje na to da, iako postoje prirodni izvori stakleničkih plinova i drugi prirodni utjecaji, ipak je čovjekova djelatnost ono što je dovelo do ovakvih promjena.

Izvor: naukagovori.ba