U memoarima čuvenih fizičara i hemičara često se potencira zadovoljstvo koje naučnik osjeća kada eksperimentalno dokaže neku svoju hipotezu. Nema ničeg ljepšeg nego kad praksa potvrdi nešto što se dotad samo teoretski razmatralo, tako bi se nekako mogla pojednostavljeno opisati ta situacija. Ljudi koji se bave društvenim naukama rjeđe imaju priliku za takvo zadovoljstvo. Ipak, samo mjesec nakon što je objavio svoju knjigu “Rat i mit” s podnaslovom “Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” (Fraktura, Zaprešić, 2017, 406 stranica), Dejan Jović je najmanje dva puta mogao da svjedoči kako stvarnost na najplastičniji mogući način dokazuje istinitost njegove osnovne postavke. U prvoj rečenici svoje knjige on se pita: “Zašto je Hrvatska i danas, 25 godina nakon što je postigla međunarodno priznanje i time makar i formalnu nezavisnost, i dalje zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat?” Na četiristotinjak stranica svoje knjige on sam daje ubjedljiv odgovor.

Uz svijest da je nemoguće sabiti cjelokupan sadržaj knjige u nekoliko redaka, ako bismo stvar maksimalno simplifikovali, odgovor izgleda ovako: Mit o “domovinskom ratu” s jedinom dozvoljenom interpretacijom (Hrvatska kao nevina žrtva velikosrpske hegemonije i agresije) temelj je na kojem počiva savremena Republika Hrvatska. Taj mit je čak dobio i svoju pravnu varijantu u obliku Deklaracije o domovinskom ratu koju je 13. oktobra 2000. godine usvojio Sabor (naoko paradoksalno, u vrijeme dok parlamentarnu većinu kontroliše SDP, a ne HDZ) i u kojoj stoji da je Domovinski rat bio “pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”. Knjiga je, rekosmo, izašla početkom novembra i još se nije pošteno ni ohladila na policama knjižara, a u emisiji “Nedjeljom u dva” kod Aleksandra Stankovića gost je bio Predrag Peđa Mišić, etnički Srbin koji je bio branilac Vukovara i pripadnik Hrvatske vojske. Njegov rođeni brat se tokom rata u Hrvatskoj borio na srpskoj strani. Suočen sa doslovnim primjerom onoga što se obično u metafori naziva bratoubilačkim ratom, sa konkretnim primjerom gdje dvojica građana Hrvatske, a uz to i braća rođena, ratuju jedan protiv drugog, Stanković je pomenuo da je barem u jednom svom segmentu rat u Hrvatskoj bio i - građanski rat. To je bilo dovoljno da krenu pozivi na linč. Takozvane braniteljske udruge pozvale su HTV da se ogradi od jedne od svojih najvećih novinarskih zvijezda i HTV je - da stvar bude gora - pristao na to i ogradio se, i to pozivajući se na saborsku Deklaraciju o domovinskom ratu.

Jedva je prošlo desetak dana, a pred hrvatsku javnost i Deklaraciju stigao je novi izazov, ovaj put mnogo ozbiljniji od jedne televizijske emisije. Naime, Tribunal u Haagu osudio je Jadranka Prlića i još pet civilnih i vojnih funkcionera Hrvatskog vijeća obrane i tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne pravosnažno na 111 godina zatvora ukupno i to zbog, između ostalog, udruženog zločinačkog poduhvata u kome su potencirani i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Sud osnovan od Ujedinjenih nacija izričito tvrdi da je Republika Hrvatska u BiH vodila agresivni i osvajački rat, dakle, direktno demantuje Deklaraciju o domovinskom ratu. Za vrijeme izricanja presude, jedan od osuđenih, Slobodan Praljak, ritualno i teatralno je izvršio samoubistvo, pa su reakcije u Hrvatskoj i zbog toga bile dodatno pojačane. Ali kad se podvuče crta, ključna je stvar, već notirana i u vodećim zapadnim medijima, da Hrvatska odbija da preuzme odgovornost za sudski presuđene činjenice. Mit se pokazuje kao jači od fakata, jači od stvarnosti.

Fokus Jovićeve knjige je na današnjoj Hrvatskoj, no rezonovanje je upotrebljivo i izvan nje. U tom smislu bi bilo zanimljivo analizirati bosanskohercegovačke ratne mitove. Njih ima više, najmanje tri zapravo i s jedne strane svaki na prvi pogled izgleda jednako žilavo kao i hrvatski mit o domovinskom ratu. S druge strane, međutim, podatak da oni funkcionišu unutar jedne države, usprkos činjenici da u toj državi paralelno koegzistiraju najmanje tri javnosti, ukazuje na to da oni nisu toliko hegemonistički. Svi pobornici vlastitog mita barem su svjesni postojanja drugih mitova. I Jović ukazuje da postojanje mita kao takvog nije problem samo po sebi. Problem je kad mit sprečava postojanje alternativnih narativa. Ovih dana je Andrzej Krawczyk, poljski ambasador u Sarajevu, a povodom presude Ratku Mladiću izjavio: “Potreban je veliki intelektualni napor obje strane kako bi se otvorio prostor za razgovor i za međusobno predstavljanje argumenata. Nikako ne može biti normalno da Srbi među sobom jedni drugima potvrđuju stavove koje već imaju, a isto tako i Bošnjaci, koji jedni drugima potvrđuju svoje stavove koji su suprotni srpskim. Takav ‘dijalog’ ne vodi ničemu. Razgovor treba voditi jedni sa drugima. Takvi razgovori su sigurno teški, zato što će se odmah pokazati razlike u kategorijama, tumačenjima i predstavljanju kako ko to doživljava. Međutim, oni su potrebni jer mogu pomoći da dođe do boljeg međusobnog razumijevanja.” Malo kasnije, ambasador pravi paralelu sa poljsko-njemačkim odnosima nakon Drugog svjetskog rata. Na tragu ovakvih ideja može se napraviti mapa puta za odmicanje i od ratova i od mitova.

Autor: Muharem Bazdulj
Izvor: oslobodjenje