Frontal Blog Challenge
Svaki resurs je šansa
Naše društvo ima problem sa korišćenjem resursa koji su mu na raspolaganju. Upravo to i jeste razlog našeg zaostatka za razvijenim zemljama.
Mi, jednostavno, previše trošimo svoje ključne potencijale ne razmišljajući koliko su oni nenadoknadivi. Vječito se pravdamo i tješimo kako mi ne možemo pratiti razvijene zemlje jer smo suviše „mali“. Živjeći tako u toj zabludi mi nemilosrdno trošimo svoje živote.
Slijede dva ilustrativna primjera kako mi rasipamo i ono što nam je besplatno dato. Ljudi nekako najmanje cijene ono za šta se nisu namučili da dobiju. Moglo bi se reći da smo mi svjetski rekorderi u nekontrolisanoj i nepotrebnoj potrošnji vode. Pa tako, mi volimo da nam voda teče od ranog jutra dok peremo zube, kao da želimo da nam pravi društvo poput prijatelja uz jutarnju kafu. Ipak, društvo uz jutarnju kafu nas ne košta gotovo ništa, dok je voda nepovrativ luksuz a što najbolje znaju one zemlje koje su u nedostatku iste. S druge strane, mi ćemo to vjerovatno saznati tek kad dobijemo račun za takvo rasipničko ponašanje.
Kao što puštamo često da voda teče, bahato i neodgovorno, tako isto postupamo i sa drugim našim važnim resursom, a to je vrijeme.
Kod nas se, recimo, djeca školuju deset godina, počev od prvog razreda osnovne škole pa zaključno sa prvim razredom srednje škole, a da se ne osposobe za bilo šta konkretno da rade. Tako imamo trenutnu situaciju da naš mladi čovjek napuni šesnaestu godinu života, a što je otprilike četvrtina njegovog ukupnog života, i to ona četvrtina kad je najviše sposoban da uči, a da ništa nije naučio da radi od čega može da zaradi za život. On je u samom startu tako najmanje dvije godine u zaostatku za svojim vršnjakom iz neke razvijene zemlje. Taj zaostatak kasnije se samo povećava, jer tokom kasnijeg školovanja naš mladi čovjek uči po školskim programima koji se odnose na zastarjele i prevaziđene tehnologije.
Potom, ako ima sreću da brzo dobije posao, on tek treba da počne da uči, jer ništa od onoga što je prethodno učio za vrijeme redovnog školovanja nije primjenjivo za posao koji sad obavlja. Dakle, njemu su nakon završetka redovnog školovanja potrebne još najmanje dvije godine da nauči posao na kojem je zaposlen. Znači, taj čovjek u svojoj tridesetoj godini kasni najmanje šest godina za svojim vršnjakom iz neke razvijene zemlje.
Imajući u vidu ovoliki zaostatak samo jednog čovjeka možete misliti koliki je to zaostatak kad se ima u vidu čitava jedna zajednica, pogotovo nerazvijena i mala poput naše. Nerazijeni i mali smo upravo zato što ne znamo racionalno da koristmo svoje resurse, a koji su nam na dohvat ruke. Ono što nam je priroda dala besplatno, a to je voda i ono što svi imamo jednako, a to je vrijeme su samo da dva resursa čija upotreba direktno zavisi od načina korišćenja onog trećeg, najznačajnijeg i nezamjenjivog resursa, a to je naša pamet.
Od nas samih zavisi koliko ćemo biti nerazvijeni i mali, odnosno na koji način način ćemo koristiti svoje razvojne potencijale. Niko nam ne brani da se bogatimo i unapređujemo, samo je do nas kako ćemo da organizujemo sopstvene živote i način funkcionisanja našeg društva. U svakom resursu se krije prilika za korak naprijed.
Autor: Marijana Gvozden
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
