Žao mi je što sam, još uvijek, sa 26 godina naivna. Još uvijek vjerujem da kofer u ćošku sobe ne treba (s)pakovati iako je odavno otvoren. Vjerujem da su promjene, makar one na lokalnom,  mikro nivou moguće. Vjerujem da je nešto u vazduhu ili su zvijezde pogrešno ukrštene iznad neba Bosne i Hercegovine pa su ljudi takvi kakvi jesu i da će proći. A neće.

Istinski smo zatrovani kolektivnim neznanjem prema drugom i drugačijem. Istinski ne volimo „onog tamo“ i to samo zato jer znamo onoliko koliko su nam jedni rekli bez da smo pitali druge, treće ili četvrte. Znamo i vidimo onoliko koliko nam dopuštaju da vidimo preko ograde vlastitog tora. Krene u januaru kad jedni slave a drugi se bune. Onda u martu slave ovi što su se bunili u januaru a ovi od januara čekaju novembar. U novembru slave zajedno al' ipak različito. I tako iz godine u godinu. Ja vjerujem u jedne, druge, treće i četvrte. Pete. Ja vjerujem da je neko kolektivno ali popravljivo ludilo. Onda dođe još jedan novembar i još jedno suđenje i još jedna sloboda i demokratija na internetu. Onda dođe salva komentara onih što slave u januaru i onih što slave u martu. 

Na prvi pogled bezazleno, „sve je to na internetu“. Na drugi pogled zastrašujuće, da ti se sledi krv u žilama. Nečiji (neraz)um je to smislio i oblikovao u riječi. Nečije ruke su to napisale. Te ruke koje su to (na)pisale su ruke koje će sutra uzeti nož i uz odsustvo razuma pod pritiskom nerazuma rasporiti utrobu ovog drugog i drugačijeg. U trenutku čitanja i detaljnih opisa najsvirepijih mogućih ubistava ona dječija naivnost sa početka priče blijedi a kofer u ćošku se puni stvarima.

Mrzimo. U dubinama sitnih duša i neiformisanih umova, riječi nam (po)kazuju koliko mrzimo a internetska bespuća su dokaz. Sebe i svoje, drugo i drugačije. 

Proći će još jedno suđenje i još jedan novembar. Doći će januar pa mart i tako sve ispočetka. Ne ide se dalje. Oni koji su spremni za zaborav lošeg i pogled u bolje, oni su svoje kofere spakovali, trljaju dlan o dlan da se ruke zagriju dok stoje vani i čekaju nekoliko točkova koji su im obećali da može drugačije. Ne mora bolje, ali drugačije i tamo negdje daleko, što dalje od BiH. Te promrzle ruke se trljaju da bi bile tople za brisanje suza kad se točkovi pokrenu jer ostaje sve ono voliš. 

Ostalo pola tebe a pola kreće dalje.

Da l' u bolje ili samo u drugačije, nije više ni bitno. Kad prestaneš da vjeruješ onda više ništa nije bitno.

Autor: Maja Memić

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Super Mario, junak mog kasnog djetinjstva

Grad je pun dešavanja, a ti za njih nikad nisi čuo?

#FrontalBlogChallenge Tweets