Od stvaranja jugoslovenske države 1918. pitanje statusa  Bosne i Hercegovine izazivalo je brojne protivriječnosti. Tokom nešto više od dvije decenije dugog monarhističkog perioda, predstavnici građanskih političkih snaga, krune i revolucionarna Komunistička partija Jugoslavije, imali su više ideja i pokušaja rješavanja bosanskohercegovačkog pitanja. Drugi svjetski rat i pobjeda socijalističke revolucije u Jugoslaviji, iznjedrili su političku snagu koja je oblikovala status Bosne i Hercegovine u okviru jugoslovenske države za narednih skoro pedeset godina. 

Jugoslovenska socijalistička federacija izgrađena je na nacionnalnom principu, koliko nacija toliko federalnih jedinica. Izuzetak u primjeni ovog principa prilikom konstituisanja države bila je Bosna i Hercegovina. NJen nacionalna  kompleks doveo je do suprotstavljenih stavova unutar  rukovodstvu KPJ, i uzrokovao da Bosni i Hercegovini status federalne jedinice  konačno bude  priznat pred samo Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. 

Federalna Bosna i Hercegovina je bila dio koncepta  jugoslovenske „federacije ravnoteže“. Ova zamisao uređenja države trebao je da obezbjedi „ravnotežu“ u kojoj ni jedan narod svojom dominacijom neće moći dovesti u pitanje obnovu i život nove Jugoslavije. Zbog brojnosti, snažne državotvorne tradicije, težnji za ujedinjenje i hipotekom „hegemonističke“ prošlosti, konstituisanje jugoslovenska „federacija ravnoteže“ najviše je išlo na štetu srpskog naroda.  Srbija je jedina, sa dvije autonomne pokrajine, oblikovana kao složena federalna jedinica, a teritorijalna izmješanost srpskog naroda  razriješena je tako što je zadržan u tri federalne jedinice, matičnoj, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

Nekoliko istaknutih čanova CK KPJ koji su uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a radili na pripremi odluke o ustrojstvu nove države, federativnu Jugoslaviju strukturisali su kao državno-pravni izraz nacionalne ravnopravnosti. Shodno tome Bosni i Hercegovini nije bio namjenjen status republike. Ovakav stav objašnjavali su činjenicom da ne postoji  bosanskohercegovačka nacija a republike su bile striktno označene kao nacionalne kategorija. Po ovom modelu državnog ustrojstva, Bosnu i Hercegovine je trebalo konstituisati kao autonomnu pokrajinu vezanu za Jugoslovensku federaciju.  

Srpski komunisti zaneseni internacionalističkim idejama živjeli su za „novi svijet“ i revoluciju, dok su uobličavanje srpskog nacionalnog  prostora smatrali manje važnim, čak i štetnim sa stanovišta koncepcije revolucije.  Jedan od vodećih komunista iz Bosne i Hercegovine i zagovornik federalnog statusa  Bosne i Hercegovine bio je Rodoljub Čolaković. On je tokom unutar partijskih diskusija „uvjeravao“ Tita u opravdanost i ispravnost federalističkog pristupa prilikom rješavanja statusa Bosne i Hercegovine, nasuprot autonomističkog koji je ocjenio kao „mehanički pristup“. 

Prijedlog  Vladimira Dedijera  i Moša Pijade da se od Bosanske Krajine i dijelova Hrvatske sa većinskim srpskim stanovništvom, obrazuje posebna federalna jedinica, nije naišao na odobravanje Josipa Broza. Dedijer je nakon sastanka sa Titom  pravio šale kako su njih dvojica sa nacrtima granica  pomenute jedinice  „pre izleteli iz Titove sobe nego su u nju ušli“.  Ovaj prijedlog nameće pitanje, ne bi li, da je ostvaren, mogao donijeti pravedniji odnos unutar „federacije ravnoteže“ i biti  istinski  temelj državne stabilnosti Jugoslavije? Nasuprot ovome srpski narod je sa demografskim udjelom od preko  44%  od ukupnog broja stanovnika, u okviru federalne Bosne i Hercegovine, iako konstitutivan, ostao nepotpuno integrisan i sa neizvjesnom budućnošću.

Među pojedinim istoričarima, većinom bošnjačkim, dominira stav da je Bosna i Hercegovina odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. obnovila svoju državnost, da je tog datuma potvrđen njen državno-pravni, politički i teritorijalni kontinuitet, koji se može „pratiti punih hiljadu godina“.  Međutim, postavlja se pitanje ko je te odluke potvrdio, na kom ustavotvornom tijelu - da li su te odluka volja jedne partije i rezultat politike svršenog čina? 

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a usvojena je Rezolucija kojom je Bosna i Hercegovina formulisana kao federalna jedinica „koja nije ni srpska ,ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanka“.   Kao osnov na kojem je  temeljen budići suživot njenih naroda, promovisanao je bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana koje se iskiva u „plamenu narodno-oslobodilačke borbe.“ Rezolucijom je proklamovano da je u zbratimljenoj Bosni i Hercegovini „osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Hrvata u Muslimana.“ 

Kao jedan od „zadataka“, na Prvom zasjedanju, pred ZAVNOBiH je postavljeno „uvođenje novih boraca“ u narodno-oslobodilački pokret, „naročito Muslimana i Hrvata“. Pojedini vijećnici konstatovali su da je aktivno učešće bosanskohercegovačkih Muslimana i Hrvata u narodno-oslobodilačkoj borbi dosta slabo.

Rodoljub Čolaković u svom referatu „O spoljnoj i unutrašnjoj situaciji ističe“: „Porazi Hitlerovi na bojnom i političkom polju, razmah narodno-oslobodilačke borbe i uspjesi naše Narodno-oslobodilačke vojske, koja je svojim stavom prema Muslimanima i Hrvatima kao cjelini već odavno uživala njihove simpatije, omogućili su da se u vatri borbe kuje borbeno jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine. To je  najljepša i za budućnost Bosne i Hercegovine najznačajnija pobjeda našeg narodno-oslobodilačkog pokreta. Međutim to prilaženje bosanskih Muslimana i Hrvata na pozicije aktivne borbe protiv fašističkog okupatora razvija se, s obzirom na burni razvitak situacije u svijetu i kod nas, sporo.“ 

Ugledni sarajevski pravnik, dr Hamdija Đemerlić je u svojoj diskusiji, kritikujući muslimanske vođe koje su „otišle u Pavelićevu vladu“ i nastojale da  Muslimane  „masovno  uvuku u pokolj srpskog naroda“, ocjenio ulogu muslimana u NOV: „(...) Muslimani su se pasivno držali prema narodno-oslobodilačkoj borbi. Izuzetak čine oni rijetki pojedinci koji su odmah od početka stupili u NOV.“ 

Federalna Bosna i Hercegovina, konstituisana kao zajednica ravnopravnih naroda Srba, Hrvata i Muslimana  zbratimljenih u „zajedničkoj oružanoj borbi“, je  od samog nastanka imala protivriječan karakter. Ona je bila jednako „i srpska i hrvatska i muslimanska“, a „zajednička oružana borba“ - dominantno srpska.   

Iako su odluke ZAVNOBiH-a kojim je utemeljena federalna Bosna i Hercegovina, zloupotrijebljene u procesu disolucije Jugoslavije, opredjeljenje vijećnika ZAVNOBiH-a bilo je jugoslovensko. Većinom Srbi, oni nisu mogli ni sanjati da će u novim istorijskim okolnostima, njihove odluke biti  iskorišćene za konstituisanje nezavisne Bosne i Hercegovine. U dokumentima ZAVNOBiH-a i diskusijama vijećnika, opredjeljenje za jugoslovenski državni okvir je opšte prisutno.

Jedan od najglasnijih zagovornika  federalne Bosne i Hercegovine, Rodoljub Čolaković, završavajući iznošenje referata na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a kliče:  Živjela  slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u bratskoj, ravnopravnoj, federativnoj Jugoslaviji.  Predsjednik ZAVNOBiH-a  Vojislav Kecmanović zaključio je Prvo zasjedanje riječima:  Živjela slobodna i federativna Bosna i Hercegovina u  slobodnoj demokratskoj federativnoj Jugoslaviji!“.  U rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a istaknuto je da: „Narodi Bosne i Hercegovine stvaraju u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije novu demokratsku federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda (...).  U pozdravnom telegramu Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a upućenom  „Vrhovnom komadantu Maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu“ naglašeno je da: „(...)Bosna i Hercegovina neće žaliti nikakvih žrtava pri izgradnji naše državne zajednice – demokratske federalne Jugoslavije (...).  

Jugoslovenski državni okvir predstavljao je osnovnu premisu pri formiranju federalne Bosne i Hercegovine, a za bosanskohercegovačke Srbe garanciju sigurnosti. Stoga je odstupanje od njega, odstupanje i od suštine ZAVNOBiH-a i ZAVNOBiH-ovske Bosne i Hercegovine.

Uprkos ZAVNOBiH-om proklamovanim vrijednostima bratstva i jedinstva, ravnopravnosti naroda, zbratimljene Bosne i Hercegovine u okviru federativne Jugoslavije, bila je prisutna zabrinutost srpskih masa u Bosni i Hercegovini zbog uspostavljanja novog pravno-teritorijalnog ustrojstva države. Nakon stradanja i preživjelog genocida, Srbi su sa podozrenjem gledali na uspostavljanje „administrativne“ granice na Drini. Zbog toga je uočljiva namjera vodećih jugoslovenski  komunista da ih umire i uvjere u „sigurnu budućnost“ u novoj Jugoslaviji.

Na osnivačkom Kongresu  KP Srbije maja 1945. Josip Broz se osvrnuo na stavove srpske emigracije o komadanju srpskog državnog prostora. On je tom prilikom odbacio  stavove srpskih građanskih snaga, uz napomenu da pokret na čijem je čelu „ne misli da unutra Jugoslavije stvara „države koje će ratovati međusobno.“  Tito je po pitanju konstituisanja  federalne Bosne i Hercegovine istakao:  „Ako je Bosna i Hercegovina ravnopravna, ako ima svoju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocjepali Srbiju, nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako Hrvate i Muslimane. Radi se samo o administrativnoj podjeli. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koja će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode (...).“ 

U brošuri „O lažnom i pravom srpstvu“ , objavljenoj 1945. godine, Rodoljub Čolaković uvjerava bosanskohercegovačko srpstvo da „iako živi u nekoliko federalnih jedinica naše velike otadžbine, srpski narod nikada nije bio jedinstveniji“. U poglavlju naslovljenom „Srbi i federacija“, ističe da „nama Srbima van Srbije niko i ne misli da osporava pravo održavanja  najtješnjih veza s našom braćom u Srbiji, koje će ići za tim da omoguće najpuniji i najbrži razvitak srpskog naroda“. On tvrdi da srpski narod  u ravnopravnoj zajednici bratskih naroda „postaje gospodar svoje sudbine“ i ima mogućnost da razvije sve svoje materijalne i duhovne snage.  Čolaković naglašava da srpski narod  „tek sada“ može spokojno da gleda u budućnost jer je svojom borbom stekao „ljubav i povjerenje ostalih bratskih naroda Jugoslavij.“ 

Srpski komunisti iz Bosne i Hercegovine usljed nacionalne indiferentnosti, ili duboko uvjereni u postojnost i čvrstinu uspostavnjenih odnosa u federativnoj Jugoslaviji, problem nacionalne integracije smatrali su sporednim, zaboravljajući da je „forma sestra bliznakinja slobode“. 

Istoričar je čedo svoga  doba, on ne može posmatrati prošlost odvojeno od svog vremena. Konstituisanje federalne Bosne i Hercegovine dugoročno se  pokazalo kao štetno po srpske nacionalne interese. Zahvaljujući nivou „suvereniteta“ koje je baštinila odlukama ZAVNOBiH-a, u novonastalim istorijskim uslovima, dovelo je do toga da  se srpski narod iz Bosne i Hercegovine nakon 74 godine  ponovo našao izvan državnog okvira ujedinjenog srpstva.

U noći između 14. i 15. oktobra 1991. muslimanski i hrvatski poslanici u Skupštini Bosne i Hercegovine, služeći se prevarom, kršeći Ustav, bez prisustva srpskih poslanika, izglasali su Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercregovine, koji je bio predhodnica referenduma o nezavisnosti.  Ovo kršenje ustavne osnove na kojoj je funkcionisalo bosanskohercegovačko društvo bio je po nekima uzrok rata u Bosni i Hercegovini.

Skupštinskom prevarom polovinom oktobra 1991. i referendumom o nezavisnosti 29. februara i 1. marta 1991. napuštene su sve tekovine  na kojima je temeljena ZAVNOBiH-ovska Bosna i Hercegovina. Napušteno je bratstvo i jedinstvo (ako je i postojalo), napuštena je ravnopravnost njenih naroda, napušten je jugoslovenski državni okvir.

Posle svega, obilježavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a kao „dana državnosti“ Bosne i Hercegovine predstavlja samo simbol njenih višeslojnih podjela.

Autor: Draženko Đurović, istoričar