Četiri sata je ujutro, izvirujem kroz prozor i sa druge strane ulice vidim polupijanog srednjovječnog muškarca kako urinira po zaštitnoj ogradi gradilišta kompleksa gdje se nalazi sjedište Mtela u BL.  Nakon što je zadovoljio zov prirode, zakapča šlic, baca pogled prema  zgradurini i ponovno ironično viče  „ Park je naš. Park je naš“ i polako odlazi u svom pravcu i nestaje u noći.

Udaljavam se od prozora i poluzamišljeno sa određenom dozom gorčine prisjećam se protesta od prije nekoliko godina za očuvanje Picinog parka koji su završili neuspjehom i građenja ogromnog poslovnog kompleksa od kog više nemam pogled ka Paprikovcu sa prozora. 

Tako zamišljen nogom zapinjem za backpack te se momentalno vraćam u sadašnjost. Podižem backpack na trosjed i bacam pogled na sat kroz nekih sat vremena trebam na voz za Sarajevo. Još kratko razmišljam o ironičnim povicima veseljaka od maloprije, a onda uzimam mobilni i zovem taksi.

Taksi je na adresi za pet minuta, kao što je i najavljeno. „ Na željezničku“ kažem vozaču i dok sjedam naprijed dodajem „ Jel` to kraj ili početak smjene“. „ Kraj“ sneno dodaje vozač. Nešto malo prije jedne raskrisnice mi pokazuje na pokošene stubiće na trotoaru i govori da ga je prije neki dan tu ujutro sa ceste bukvalno odvukao jedan džip kojim je upravljala pijana srednjoškolka. Nakon ovoga prestaje razgovor i neke tri minute vozimo se prema stanici. Još je mrkli mrak zore ni u najavi. 

Stižem na stanicu nekih dvadesetak minuta prije polaska, kupujem kartu i smještam se u voz. Prvi put da idem vozom u Sarajevo. Čuo sam već riječi hvale za ovaj voz, na šta se i sam uvjeravam. Sjedišta udobna, ima dovoljno prostora, kondukteri ljubazni, kraj svakog sjedišta utičnica, ima i Wi-FI. Šta je flixbus za autobuse, to je talgo za vozove prođe mi kroz glavu. 

Što kaže Bajaga u cik zore ( u pola šest) kreće voz. Umoran i nenaspavam zavaljujem se na sjedište i zavaravam samog sebe da spavam, tu i tamo to mi i polazi za rukom. Nakon Doboja definitivno odustajem od ovog pothvata  budim se i bacam oko po vagonima, nema mnogo putnika. Palim lap top puštam tiho Džonija Štulića i posmatram kroz prozor što bi rekli Hrvati krajobraz. Nevjerovatno. Svaka kućerina gastarbajtera kraj kojih prolazimo sa parkiranim mercedesom ili golfom blješti istom ekspresivnom snagom kao i svaka prljava cigla i crijep oronulih razrušenih straćara od minulog rata. Jednom riječju BiH.

U Federaciji, mislim da su Zavidovići bili prva stanica, počinje da ulazi veći broj ljudi. Do Sarajeva voz je maltene bio pun. U Zenici ulazi neki stariji čovjek i pita me da li je mjesto do mene slobodno. Kažem da jeste i on se smješta. Taman krenuh da smanjim Džonija, kad će čovjek do mene što je sjeo „ Neka ga, ako možeš malčice pojačati“. Kroz osmjeh lagano tasterom podižem volumen zvuka dok Džoni pjeva Mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti uvijek neko oko nas dodje pa nam prijeti. U tom trenutku pogledah u saputnika, on u mene u stilu- razumijemo se. Tu se obojca malo nasmijasmo, pade barijera nepoznatog i krenu razgovor.

Edin počinje svoju životnu biografiju. Kaže da je prethodni dan sletio u Tuzlu i da sad ide svojima u Vitez iz kog je pobjegao prvim metkom 1992. i otišao za Švedsku. Pričamo o svemu i svačemu o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, životu tamo i ovdje. U jednom trenutku mi govori „ Mlad si ti još“ i razgovor se prekida. 

Edin tišinu ubrzo prekida sa „ šta ćeš poslije“. Rekoh da planiram nastaviti školovanje vani i ako nađem priliku vani bih i ostao. „ Svi će otići. Mislim ne krivim te i ja sam otišao, vjerovatno bih da sam danas tvojih godina isto razmišljao o odlasku“.

Voz se lagano primiče Vitezu. Vidim Edisu u licu potrebu da mi nešto za kraj i u trenutku kad voz staje na stanicu tiho govori „ Ma ovom narodu je ovdje dobro. Da nije ne bi svake izbore izlazili i glasom štitili one gore“. U tom staje voz i rastajemo se. Edisove riječi me tjeraju na razmišljanje sve do Sarajeva.

Gledam kroz prozor razdanilo se. U razgovoru sam propustio primjetiti da je svanuo novi dan.

Autor: Aleksandar Krečar

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Selektivni život

Kako vratiti dostojanstvo "zlatnim rukama"?

#FrontalBlogChallenge Tweets