Teško je pisati o takvim stvarima. Ali šta ako i to upravo jeste – i život. Dolazak i odlazak. I sva čarolija između toga.

U posljednjih nekoliko godina, morala sam se pomiriti sa odlaskom nekoliko dragih ljudi. I danas o njima pričam u sadašnjem vremenu, jer žive i sada kroz moje uspomene i priče. Neću nikada dozvoliti da se zaborave.

U svemu tome sam shvatila da za velikim dušama više i patimo. Oni koji su dotakli mnogo ljudskih života, ostavljaju za sobom veću tugu. Oni koji su izmamili više osmijeha, ostavljaju za sobom veću prazninu.  Jednostavno – iza dobrog čovjeka, ostaje teže i veće nedostajanje. 

Nedostaje upravo magija koju je ta osoba davala ovome svijetu, kojeg je na taj način činila boljim i ljepšim. Gubitak dobre osobe je uvijek tragedija. Za to ne postoje ni vrijeme, ni mjesto ni godine života – i nikada nismo spremni za to.

Kako se nositi sa činjenicom da nekoga nikada više nećemo vidjeti, pričati sa njim ili ga zagrliti? Teško. Ali ono što sigurno znam je da oni itekako mogu da žive kroz nas - kroz naše zajedničke uspomene, naša sjećanja i kroz sve ono lijepo čemu su nas naučili u životu. 

Svakodnevno se sekiramo za sitnice. Odnosno, sekiramo se za sve živo – da li je gužva u saobraćaju, da li ćemo uspjeti nešto završiti, da li sve ide po planu koji smo zacrtali… hoćemo li stići ili zakasniti, je li neko fer ili nije fer, šta je izjavio ili uradio neko… opterećujemo se stvarima koje nemaju nikakve veze sa našim životima, umjesto da se fokusiramo na naš mikrosvijet i ljude oko nas. Na kraju, ovaj svijet bi funkcionisao i bez i jedne naše brige – nekako bi se kotrljao i okretao – njemu je svejedno. 

Jedan ljudski život je bitniji od bilo kakvih stvari koje nam se svakodnevno nameću kao bitne – stoga bi svaki dan trebali biti najbolji što možemo prema ljudima koje volimo i koji vole nas. Ne trebamo dozvoliti da vrijeme, koje ni ne postoji kao takvo, bude bitnije od neizgovorenih rečenica ili upućenih osmijeha.

U užurbanosti svega što i ne bi moralo biti užurbano, odgađamo kafe za neki drugi dan, prepolovimo razgovore koji bi trebali biti duži – jer mislimo da ćemo živjeti vječno i da sve može da čeka. Zašto se uopšte toliko uzdamo u „sutra“ i zašto je uvijek „sutra“ bitnije i ljepše od danas? „Danas“ je ono najljepše i jedino što imamo.

Zahvalna sam za sve lijepe trenutke i za sve divne ljude koji su bili, koji su sada i koji će biti u mom životu. Nosiću zauvijek u svojim srcima sve ono lijepo čemu su me naučili oni kojih više nema i sve ono čime su ovaj svijet činili posebnim.

Autor: Dušica Stevanović

Povezane vijesti:

Bezidejnost politike proizvodi političku nekulturu

#FrontalBlogChallenge

#FrontalBlogChallenge Tweets