Pomalo ironično pjesmu “take off my clothes, don`t be so shy” zamjenjuje Alen Muković sa “hajde priđi mi nisi više klinka.. sve je samo igra”. Ali da li je turbo folk tako bezazlen kako na prvu izgleda?

Vijekovima su se gradovi od Vardara pa do Triglava ili politički korektnim riječnikom EU Zapadnog Balkana, branili od sela. Pazarni dani su bili rijetke prilike kada su seljaci dolazili u grad, najčešće samo pred zidine, i tamo prodavali meso, voće, povrće. Na ulazu u grad postojale su malte, mjesta na kojima bi seljak za ulaz u grad plaćao izvjesnu taksu za propisan vremenski boravak u istom, ukoliko bi prekoračio dozvoljeno vrijeme boravka stizala bi ga globa.

Vijekovna diskriminacija stvorila je u kolektnivnom nesvjesnom istorijski antagonizam seljaka i grada. Iz grada su prvo dolazili begovi i janjičari, a poslije žandari u sudski izvršitelji koji otimaju, pljačkaju, zlostavljaju..

Malti već poodavno nema, sredinom prošlog vijeka srušili su ih komunisti. Otpočela je kolonizacija. Tito je milom ili silom selo otjerao u grad na gradilišta budućih fabrika i naselja. Ostalo je riječima šoubizniznisa istorija.

Najveći marketinški stručnjak na Balkanu, naravno poslije neprevaziđenog Tita, Goran Bregović je otkrio svoju target skupinu, generaciju dođoša zgurana po betonskim zgradama milom ili silom dovučena sa sela. Brega sa svojim nepogrešivim marketinškim instiktom je dao samo soundtrack ovoj grupaciji- jednom nogom na selu drugom u gradu. Ovaj soundtrack je bio više od muzike bio je opis socijalnog stanja koji će se vremenom samo transformisati i pratiti vladajuću ideologiju i političku garnituru.

Bijelo dugme kao da je svomoćna jugoslovenska tajna služba jaka UDBA stvorila. Članovi ovog rok sastava, sa neskrivenim jugoslovenskim nacionalizmom sarajevske multi-kulti provinijencije, furali su imidž prosječnog Jugoslovena, migranta iz provincije  u grad zastalog na pola puta.

Rokere koje bi gotovo svaki autokratski režim samo poželjeti mogao u jeku borbe za ljudska prava, koja su kao megafon pronosili mnogi rok bendovi  u svijetu,  pjevao je samo ljubavne pjesme i kalemio Lijepu našu na Tamo daleko, ali kao ni Bitanga i princeza, ni Lijepa naša i Tamo daleko nisu išli skupa. Samo je Bijelo Dugme uspjevalo da kamiondžijama i gastarbajterima zastalim na svojim transevropskim rutama  po obodima gradova  proda rok, a jugoslovenskim rokerskim puritancima folk.

Dobro neko reče pastirski rok. Tako sahranivši i jedno i drugo, brisani prostor će ubrzo popuniti turbo folk. Odjednom čak i rokeri sa dugim kosama i bradama, arhetip četnika pobjeglog sa Neretve, komunistima postaju prihvatljivi, na kraju pa i sam Marks je imao takav stajling. Poruka je bila jasna ne dirajte vi nas nećemo ni mi vas.

Rokenrol u Jugoslaviji nikad nije predstavljao ono što je na zapadu- muziku pobune protiv sistema.

Tek smrću najvećeg sina naroda svog, koji nam je bio otac, majka i Bog, što će reći osamdesetih pojavljuju se rok grupe poput Buldožera, Lajbaha, Azre, Riblje čorbe koje otvoreno kritikiju u svojim pjesmama režim.

Izjave gradskih puritanaca da prije te magične 1991. niko nije slušao narodnjake je notorna laž. Zemlja u ,kojoj mladi slušaju ploče i sviraju rok, album EKV nije prelazio 20 000 primjeraka što je u poređenju sa Breninim Bato, bato od preko milion zanemarljivo.

Pjesma Voljela sam voljela 1979. u izvedbi Hanke Paldum koju je komponovao gle čuda član Bijelog dugmeta Milić Vukašinović predstavlja ranu simbiozu roka i folka. U početku folk je bio stidljiv u zajedničkoj vezi, međutim kako vrijeme bude proticalo postaće dominantan partner u vezi. Vakumski prostor nakon ovog dualnog harakirija zauzeće njegova frankeštajnska verzija nazvana turbo folk.

Autor: Aleksandar Krečar

#FrontalBlogChallenge

Povezane vijesti:

Srebren, a pozlaćen, grad rock & roll-a

#FrontalBlogChallenge Tweets