Selo, pedesetak kilometara udaljeno od Banjaluke, sve je samo ne specifično za ovu zemlju.

Baljvine, na obroncima Čemernice, iznad kanjona Vrbasa: Donje i Gornje. U Donjim Baljvinama žive Bošnjaci, njih oko dvjestotinjak, piše Deutsche Welle.

U Gornjim, par kilometara dalje žive Srbi, jedva pedeset, kažu mještani. Ono što ih čini specifičnim je da od kada im seže pamćenje, najstariji nikada nisu digli ruku jedni na druge. Naprotiv, štitili su su jedni druge u svim ratovima, pa i u ovom posljednjem.

„Zapamtio sam i `41. kada su ovdje ustaše naišle. Oni iz donjeg sela nisu dali nikoga da ubiju ovdje. A isto sada u ovom ratu, oni su bili ovdje do zadnjeg dana ko i mi. Otišli smo iz sela zajedno `95. godine u akciji hrvatske vojske.

Od kada ja znam za sebe a imam 86 godina, mi smo živjeli uvijek lijepo. Zemlju smo imali zajedno, međili, radili, nikada se nismo svađali. Školu smo imali jednu. Naiđem u pola noći, svraćaju me muslimani na kafu, stalno je tako.

To je kao bratstvo između nas, od kad pamtim za sebe“, priča Ilija Oroz iz Gornjih Baljvina koji kaže da iz poštovanja jednih prema drugima nema miješanih brakova.

U ovom planinskom selu do koga se na putu od Mrkonjić Grada prema Jajcu stiže strmom cestom, nalazi se i crkva i džamija a oba objekta pomagali su u gradnji i jedni i drugi. Bez razlike.

Hodža Ilhan Šabić došao je iz Zavidovića prije sedam godina. Kaže da iz njegove perspektive dobri odnosi u selu nisu ništa čudno jer je nakon godina službovanja postao dijelom sela i tih odnosa.

Iako je postojala nekada granica sada je više nema

„Nama to nije ništa zanimljivo niti euforično. Mi ustvari živimo normalnim životom, onako kako bi svi trebali da žive. Imam kolegu, pravoslavnog sveštenika koji dolazi iz Bočca, zajedno predajemo vjeronauku.

Mi sarađujemo i mimo učionice a taj jaranski odnos upravo prenosimo na đake. I ako je nekada postojala granica između djece, sada više ne postoji, jer smo stvorili takvu atmosferu podučavajući ih vjeri, miru, toleranciji i suživotu, da je komšija bilo koje vjere i nacije nekada bolji od brata“, priča Šabić.

Nastava u selu odvija se do 5. razreda u školi koju pohađa desetak djece i jedne i druge nacionalnosti. Prije 30 godina istu školu je pohađao i Luka Maksimović koji kaže da se ništa nije promijenilo kada je riječ o odnosima između ljudi.

„Tu sam išao u školu. Više sam imao prijatelja muslimana. Nikada problema nismo imali. I danas djeca idu zajedno u školu. Sve bi bilo lakše da je svagdje ovako”.

Nikada niko na sudu nije bio

Prije rata u Baljvinama je bilo oko 1.200 stanovnika. Najviše ih je odselilo u Sremsku Mitrovicu i okolinu još prije rata.

Neki od njih napustili su Baljvine ali su se ubrzo vratili. Jedan od njih je i Šefko Čaušević.

„Mnogi me pitaju odakle ovaj fenomen, ali to se ne može objasniti. Gdje god sam bio većinom su divlji ljudi ili sam ja navikao na ovu pitomost pa mi je sve drugačije. Ja ovdje imam Srba komšija koji su mi pomogli više u životu nego neko moj.

Moj otac je bio 1909. godište i pričao mi je kakav je odnos imao sa ljudima ovdje u to vrijeme. Ovdje je narod dosta siromašan i nas je dosta i to vezalo.

Kažu da niko ovdje u Baljvinama nikada nije bio na sudu. I kada bi došlo takvo vrijeme ja bih se prije posvađao sa muslimanom nego sa Srbinom“, kaže Šefko napominjući da su i u posljednjem ratu isti odnosi vladali.

„Zamislite ostati kao u jednom fišeku, u toru i fala Bogu mi smo ostali. Da nisu komšije bili takvi ljudi, ne bi mogli opstati.

Nismo imali novca ako nam Srbin nije donio, jer mi nismo imali ništa. U ratu su oni imali prodavnicu. Vjerovali ili ne oni su sakrivali stvari od svojih komšija da bi nama muslimanima davali”.

Ono što je opljačkano ili porušeno u ratu ili neposredno nakon rata porušili su „treći“, pričaju mještani, oni koji su prolazili kroz selo.

Mještani su branili jedni druge u ovom planinskom selu u zavisnosti koja vojska je u posljednjih stotinu godina prolazila ovim putem. Oba rata pamti i Anđa Marijanović koja ima preko 90 godina.

„Nikad se nismo svadili. I onaj prije rat sam zapamtila kao dijete, tako je je uvijek bila sloga. Dokle ćemo, Bože pomozi, ne znam. Valjda ćemo dugo.

Nije nikada bilo svađe ni straha. I danas se pomažemo“, priča vremešna baka Anđa dok nas upućuje na nekog drugog sagovornika, govoreći, „nemoj diko, ne mogu umorna sam“.

Živjeli dobro, k`o braća

„I prije, uz onaj rat 41. jedna duša je dijelila. Dobro se slagali, dobro živjeli. Oni branili nas a mi njih. Živjeli dobro, ko braća. Dolazila je vojska sa svih strane. I švabe, 41. kada su dolazili bili smo jedno, mi se šćućurili i ušutili i niko nas nije dirao.

Muslimani nas nisu dali, branili su nas od švaba i od ustaša a mi njih nismo dali i čuvali smo ih od četnika i od druge vojske. I tako smo preživjeli. Vrlo dobro“, zaključuje priču Lazo Tešanović (95).

Svi u glas govore da je rat bio, rat prošao i niko nikoga nije dirao. Gornje i Donje Baljvine, za mještane samo Baljvine, primjer je kako se u BiH može živjeti.

Nema razlike između Milana i Šefke, između Sejde i Dragice, jedni druge posjećuju tokom vjerskih praznika, bez izuzetka, pomažu se.

Tako je u ovom planinskom selu u kojem vijekovima nije bilo rata. Selo je specifično i po desetini stećaka koji su rasprostranjeni po cijelom selu i koji su uvršteni u nacionalni spomenik BiH.

Nakon rata, prema dostupnim podacima, iz Baljvina je u ratu poginulo osam momaka. Četiri iz Gornjih, četiri iz Donjih.

Izvor: DW