On je to učinio samo tri dana nakon što mu je srpska strana u kući spalila majku i nekoliko članova porodice.

Amir Reko rođen je u malom selu Gudelj, kod Foče, u kojem su živjeli i Srbi i Muslimani. Tu je rastao, a majka ga je učila da bude fino vaspitan, da poštuje starije, da bude čovjek. Da upiše Vojnu akademiju, Amir je želio još kao mali, vodili su ga njegova borbenost i želja za pravdom, ali i želja da na njega budu ponosni roditelji, selo, mještani. 

A onda se desilo da je SFRJ počela da se raspada. Amira je to zadesilo u Zaječaru, a rat u Bosni ga zatiče na mjestu oficira JNA. S jedne strane, imao je potrebu da čuva bratstvo i jedinstvo, da bude vijeran JNA, ali situacija na terenu je bila nešto sasvim drugo. Ostao je u armiji sve dok se rat nije prelio na teritoriju BiH, i dok borbena dejstva nisu počela u njegovom rodnom mjestu. 

Dobija informaciju da su srpske snage okupirale Foču, i njegovo selo koje je blizu, i tada je donio odluku da dezertira. 

„To je teška odluka i nju donosite potpuno sami“, kaže Amir. Odluku je saopštio svojim prijateljima, pre svega Draganu Simiću koji je tada bio u Nišu. Da odlazi u svoje selo da bude sa svojim roditeljima i familijom. 

Dragan ga je, bez ikakve osude, pitao: „Šta ti mogu pomoći“? Rekao mu je da će mu pomoći da prođe teritorije koje su pod srpskom komandom, ali da poslije mora sam da se snalazi. 

Dvojica prijatelja i dvojica oficira kreću zajedno ka Bosni, na teritoriju na kojoj obojica mogu biti ubijeni. Amir - jer je Musliman, a Dragan - jer pomaže Muslimanu. 

Došli su do Ustiprače, tačnije do mosta na Limu, ali je vojska koju su tu zatekli donijela odluku da ih ne pusti, već da moraju da idu u glavnu komandu. To je značilo da je Amir, dezerter, trebalo da se sretne sa svim glavnokomandujućima za napad na Goražde. 

Tokom vrlo neprijatnog razgovora sa dvojicom vojnika na mostu, a zahvaljujući Draganovom odsječnom nastupu, vojnici su spustili oružje i pustili ih da prođu tu dionicu puta. Sljedećeg dana, na putu ka Ustiprači, nisu više bili sigurni da će preživjeti. 

Dragan Simić svjedoči da je znao šta mogu da očekuju, da je bilo opasno, ali da zna šta njegovom prijatelju znači da bude sa svojom porodicom. Tražili su od Dragana da ubije svog prijatelja, ili će oni. Ali, nisu. Dragan je Amiru spasio život. Dvojica prijatelja se tu rastaju, ne znajući da li će se ikada više vidjeti i da li će njegov prijatelj stići do sela živ, jer ako ga nisu ubili sa ove strane mosta, ne znači da ga neće ubiti njegovi na pola mosta, ne znajući ko je. 

Amir nije imao izbora. Ako pripucaju, skočiće u vodu, to je jedina misao koju je imao. U tim trenucima, strah je normalan, ali je jača misao o majci, o svojim najbližima, i to ga je jedino vodilo napred. 

Nije se desilo ništa. Amir je prešao most. Mahnuo je prijatelju i to je za 25 godina bilo posljednji put da su se vidjeli i znali nešto jedan o drugome. 

Stigao je u Goražde. Mislio je da tamo postoji komanda kojoj će se prijaviti, ali je zatekao samo anarhiju i beznađe. 

Amir je jako brzo preuzeo komandu. Jednog jutra je došao kurir da podnese izveštaj s fronta. Ne znajući kome raportira, kurir je rekao da su u selu Gudelj srpske snage smjestile mještane u jednu kuću i žive ih zapalili. Počeo je da nabraja imena porodice Reko, sedmoro njih, među kojima i ime Amirove majke. 

„Postoji li veća kazna za nekoga nego da mu majku zapale živu? Može li se čovjeku nešto teže desiti, nego da mu neko izgori u živoj vatri“ objašnjava Amir kako se u tom trenutku osjećao. Amir zna ko su ljudi koji su uradili to zlodjelo. Jedan od njih živi u Kanadi.

Nekoliko dana kasnije, Amir kao glavnokomandujući, dobija naređenje da uđe u selo Bučje, u kojem je tog momenta bilo 45-oro Srba. Komanda je glasila: „Očistite selo!“ 

Dobio je zamjerku što se toga nije i sam sjetio ranije, a on je provokativno pitao: „Šta to znači očistiti, hoćete djecu da pobijem“? Rekli su mu: Da! 

Rekao je da on to neće izvršiti. Poslali su drugu brigadu da to uradi, oni su krenuli, ali je Amir rekao da će poći sa njima. S namjerom da spriječi pokolj. Naredio je da ne smije ni jedan metak da se ispali, dok Amir ne završi razgovor sa Srbima. Došla su trojica Srba i rekao im je u kakvoj su situaciji, da se moraju predati, i da im on može obezbjediti da se spase. 

Povjerovali su mu, plakali su i odlučili da predaju oružje. Amir im je rekao da će ih pobiti vojnici kojima su porodice žive spaljene. Amir im je vojničkim tonom naredio da se sklone i da niko ne smije ništa da kaže i uradi bez njegove komande. Srbima je rekao da imaju dvije opcije: da predaju oružje i da će im pomoći da odu, ili će biti ubijeni. 

Sin jednog od trojice Srba sa kojima je Amir pregovarao, Milivoje Čarapić, svjedoči da su Bučjani, među njima i on, tada ostali živi samo zahvaljujući bogu i Amiru Reku. 

Amir ne smatra da je to junačko djelo, samo djelo čovjeka i da ga to ne razlikuje od drugih Ljudi, sa velikim Lj. Zato vjeruje da ova priča treba da ostane samo kao neka poruka, a ne kao neko herojstvo. 

Želju za osvetom nije imao, jer mu je sve vrijeme pred očima bila majka, njeno vaspitavanje, njene riječi i poruke. Uprkos slici da je izgorjela, jer su je zapalili ljudski izrodi. Kaže da mu je majka šapnula da uradi to što je uradio. Jer, dobrota mora pobjediti, drugo ništa nema smisla. 

Zbog toga što je spasio Srbe, Amir dobija informaciju da hoće da ga likvidiraju Muslimani. Nalogodavci njegovog ubistva su i danas na vlasti.

Posle svega toga, Amir se obreo u Danskoj, kao izbjeglica. Takav kakav je, neustrašiv i uporan, snašao se, počeo veliki i unosan biznis. Osniva porodicu, dobija dvije ćerke, ali mu brak ne opstaje. 

2008. godine odlučuje da se vrati u Bosnu. I sudbina ponovo upliće prste. Kada je, kao mladić, otišao na Vojnu akademiju, Amir je srce ostavio ljepoj Azri, ljubavi svog života. Poštar se propisno umorio razmjenjujući pisma, ali kada je jednom došao na odsustvo i želio da vidi Azru, rekli su mu da se udala. 

Godine su prolazile, Azra i Amir su živjeli svoje živote, a da ništa jedno o drugom nisu znali. Rat je oboma donio porodičnu tragediju – Amiru je spaljeno sedam članova porodice, Azri je rat odnio muža. U velikim i pravim ljubavima postoji jedno pravilo – ako nisu zauvijek, onda to i nisu prave ljubavi. Poslije 25 godina, Azra i Amir su se ponovo sreli. 

Amir je 2008. godine došao u Sarajevo i sedeo sa jednim drugom. Sa njima su bile dvije žene. Kada su otišli, drug mu je rekao: „Znaš li, Amire ko je ona starija žena“? To je majka tvoje bivše devojke Azre. 

Rekao mu je i da Azra ima sina i ćerku, da joj je muž poginuo. On je poželio da vidi Azru. I vidio ju je. Nedugo zatim, poželjeli su da se vjenčaju. To su i uradili. Danas su u braku, presrećni.

Iako nikad nije razmišljao da se bavi politikom, Amir je osnovao narodni pokret „Most 21“, koji treba da povezuje sve narode koji žive na prostoru BiH, otvoren za svakoga koji poštuje temeljna načela zajedničke države. Iako mnogi sumnjaju u njegove dobre namjere, Amir vjeruje da „Most 21“ mora da služi jedino za sastajanje, za uspostavljanje pokidanih veza i da kao nova snaga pokrene promjene na Balkanu.

Izvor: b92