Žalbeno vijeće Haškog tribunala za 29. novembar zakazalo je izricanje presude u slučaju „Prlić i drugi“. Bivši politički i vojni funkcioneri Hrvatske republike Herceg–Bosne Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić osuđeni su za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja rata i teška kršenja Ženevskih konvencija u periodu od 1992. do 1994. godine u osam opština i pet zatočeničkih logora na teritoriji BiH.

Sud je osudio Prlića na 25 godina zatvora, Praljka, Stojića i Petkovića na po 20 godina, Ćorića na 16, a Pušića na 10 godina zatvora. I oni i Tužilaštvo podnijeli su žalbe na odluku Suda.

Nismo sigurni da sudije Haškog tribunala shvataju simboliku koju 29. novembar igra u mitologiji socijalističke Jugoslavije, jer se u suprotnom sigurno ne bi odlučili da posljednju presudu u svom višedecenijskom radu donesu baš na taj dan.

Podsjećamo, 29. novembra 1943. godine u Jajcu, na Drugom zasijedanju AVNOJ-a, donijete su sudbonosne odluke koje su definisale jugoslovensku državu poslije Drugog svjetskog rata, a na isti dan dvije godine kasnije Jugoslavija je proglašena (socijalističkom) republikom. Taj se dan u bivšoj državi slavio kao Dan republike.

Ima mnogo faktora koji odlučuju kada će biti sesija nekog suda, ali u slučaju Haškog tribunala, zakazivanje izricanja posljednje presude za dan koji je u bivšoj državi označavao datum njenog osnivanja pokazuje hroničnu boljku Tribunala, osnovanog maja 1993. godine.

Sudije Haškog tribunala nikada nisu ulazile u suštinu odnosa između jugoslovenskih naroda, često se sticao utisak da su njihove odluke uslovljene političkim interesima, da favorizuju samo jednu stranu ili dvije strane, dok je treća strana u sukobu dežurni krivac za sve zločine i sva nepočinstva koja su se dogodila tokom rata u bivšoj SFRJ.

Dovoljno je prisjetiti se kako su pojedini istoričari, kao svjedoci Tužilaštva, pokušali da falsifikuju istorijske podatke, pa da za idejne tvorce „udruženog zločinačkog poduhvata“ srpskog političkog vrha optuže čak i Iliju Garašanina.

Ili skandaloznog svjedočenja bivšeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Pedija Ešdauna na suđenju bivšem srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. Ešdaun za svoje lažno svjedočenje nikada nije odgovarao.

Slične primjere mogli bismo da navodimo u nedogled — oslobađajuća presuda Ramušu Haradinaju, oslobađajuća presuda Naseru Oriću, oslobađajuća presuda generalima hrvatske vojske Gotovini, Markaču i Čermaku…

Sve u svemu, Haški tribunal, zahvaljujući dvostrukim aršinima koje je prilježno gajio sve vrijeme svoga postojanja, nije ispunio svoj glavni zadatak — da žrtve dođu do pravde i da doprinese pomirenju u regionu. Štaviše, može se tvrditi da se pomirenje u regionu odvija uprkos radu Haškog tribunala.

U građanskom ratu nema nevinih i svaka strana mora da ponese svoj dio krivice. A Haški tribunal i međunarodna zajednica za građanski rat u Jugoslaviji krivi su u istoj mjeri koliko i sukobljene strane, jer Haški tribunal, a pogotovo njegovo Tužilaštvo nisu uspjeli da se stave iznad sukoba, već su bili jedan od njegovih aktivnih aktera.

Za razliku od Nirnberškog suda, Haški sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji svojski se potrudio i u velikoj mjeri uspjeo da obesmisli ideal međunarodne pravde.

Otuda i proističe želja zvaničnika Tribunala da njihove presude budu prihvaćene kao konačna istina, dogma koja se, pod prijetnjom kazne, ne smije dovoditi u pitanje.

Uz sve brljotine koje je počinio, uz svu političku instrumentalizaciju i uz svu pristrasnost koju je pokazao, i ta parabiblijska ambicija Tribunala pretrpila je neuspjeh.

Tako 29. novembar, kao dan kada će Haški tribunal najverovatnije izreći svoju posljednju presudu, poprima novu simboliku u kojoj dan osnivanja jedne neuspješne države, koja se raspala u krvi, postaje dan prestanka rada Suda koji je međunarodnoj pravdi nanio više štete nego koristi.

Izvor. sputnik/ Nikola Joksimovic