Iako veliki grad za koji bi se moglo reći da nikada ne spava, ipak i Beč ima periode dana kada je izuzetno miran, a to se posebno primijeti u ugostiteljstvu. Takva je nedelja veče. Posle osam uveče rijetko ko ili skoro niko ne uđe u restoran u kome radim. Čak ni šef, koji može da uđe bilo kad sa svojim prepoznatljivim repertoarom psovki, ne dolazi nedeljom uveče.

Opuštena atmosfera u „Marengu“, nekada eminentnom ugostiteljskom objektu a danas ekonomski skoro ruiniranom restoranu. Sjedimo i ćaskamo: Azra, kuvarica, Rajko, konobar, Besim, koji takođe radi kao konobar ali nije na dužnosti, pošto živi u istoj zgradi u kojoj se nalazi restoran svratio da prekrati vrijeme jer, kako kaže, to je jedino što ima u životu; i ja, diplomirani inženjer, malo igrom sudbine a malo sopstvenom voljom, potražio sreću i platu u kafani.
Kafana u centru Beča (Foto Piksabej)

Besim je šezdesetogodišnjak o čijem propadanju bi se mogao roman napisati. Još mu crte lica i vatrene plave oči odaju nekadašnju ljepotu, ali su na istom tom licu neprospavane pijane noći i kafanski dim ostavili dubok trag. Njegov otac je još sedamdesetih godina prošlog vijeka imao restoran u Bihaću, a on je u to vrijeme vozio mercedes i kako tvrdi mijenjao tri košulje dnevno, da bi godinama kasnije njegovom nemarnošću i velikom zaslugom alkohola sve to otišlo u nepovrat a on se obreo u Beču.

I večeras kao i nekoliko prethodnih dana raspravljamo o mojoj diplomi. Iako sam im pokazao diplomu FON-a, on tvrdi da je diploma falsifikovana. Jer sam ja, kako on kaže, toliko glup da je prosto nemoguće da sam završio fakultet. I ako sam već završio fakultet, zašto sam došao u Austriju?

Mene bole njegove riječi, ali me još više bole bačene godine studiranja i hiljade potrošenih tada njemačkih maraka u Beogradu. Sve to danas ništa ne vrijedi. Dok Azra mudro ćuti, što obično nije bio slučaj, Rajko, iskusni kafanski čovjek koji se vjerovatno u karijeri naslušao mnogo ovakvih rasprava, svojim dosjetkama samo dodaje ulje na vatru.
Kafe na uglu (Piksabej)

Diskusija je dostigla skoro vrhunac pa Besim sad konstatuje da, ne samo da nisam završio fakultet, nego s obzirom na to kako sam glup vjerovatno nisam završio ni srednju školu, nego sam tamo negdje u mom selu čuvao ovce. I u tom trenutku, kad atmosfera dostiže tačku ključanja, kažem kolegi konobaru:

Rajko, daj ti nama nešto ovde da popijemo!

Azra naručuje „koka kolu”, ja „fantu”, a Besim kaže: Ja ću pivo.

Na to ja dodajem:

– Rajko, donesi gospodinu dva piva!

Besim, okrećući se prema meni, podiže pogled i veli:

– Profesore, a šta ste Vi ono studirali?

Azra i Rajko su prasnuli u smijeh, a ja sam od tog dana postao „Profesor”.

 

Izvor: Politika

Aleksandar, Beč