Danima žvaćem ovo što vam pišem. Kao krava sa pet želudaca, ja prođem kroz četiri mozga i dušu sa svakom novom temom. Nema veze što me sad zamišljate kao pomenutu kravu, volim ja životinje, a krave su prosto divne.

Nego da se vratimo na Švedsku. Ili nedostatak iste u divnoj nam Bosni. Spustite motike, jeste nam divna. Zavisi koga strpate u to “nam”, istrpite me malo, dođem ja do poente. Inspirisana još jednim odlaskom drage mi osobe van drage mi Bosne i Hercegovine, sjedile smo tako nedavno u jednoj sarajevskoj kafani i pričale o tom neminovnom odlasku. Ja srećna kao malo dijete jer putovanja su divna i živjeti van svoje zone udobnosti te neminovno upozna sa boljom verzijom sebe. Draga mi osoba u totalnom rasulu. Sve to lijepo i krasno, ali taj osjećaj da te je sopstvena država istjerala iz svojih granica je fabrika bespomoćnosti.

Ja, po prvi put u istoriji mojih povrataka u Bosnu i Hercegovinu, mirna. Slušam, osjećam tu bespomoćnost i grlila bih je u ritmu taktova svakog samoglasnika u tom monologu o istjeraše me papci, džaba jarane i stalni posao i plata kad ja trebam razmišljati hoću li morati dijete dekontaminiram od nacionalizma/fašizma, od kako se rodila češće sam s njom bila na protestima nego na Bjelašnici i ništa. I jeste ništa.

Sad ide onaj dio teksta zbog kojeg će me štovani čitatelji zvati mnogo gorim imenima od gore pomenute životinje. Kažem ja njoj:

Vidi ljube, ono što mi moramo shvatiti jeste da ne možeš od Bosne praviti Švedsku. Ako hoćeš švedski standard, idi u Švedsku i živi tamo. 90% ljudi u Bosni i Hercegovini odgovara Bosna upravo takva kakva jeste danas. Da ne idemo u patalogiju činjenice da velika većina formalno zaposlenog stanovništva radi u Frankenštajnu institucija na svim nivoima (Dobrila neki dan izračuna da je to preko 270 ministarstava, agencija i uprava). Pa bukvalno ne bi da grizu ruku koja ih hrane.

Ne, sve to na stranu, kulturološki, mentalitetom – ljudima tu odgovara stanje kakvo jeste. Nije ovo isprazna izjava, rezultat je godina istraživanja i razgovora sa ljudima. Ma nama je super, samo da je malo više para./Ma sve bi to bilo super da se samo makne ova gamad sa vlasti./Ma nema nigdje Bosne, gdje još možeš pobjeći s posla i otići na kafu u 3 popodne./Ih, vi što ste otišli, nigdje nema kafe k’o bosanske, one od 5h.Sjećam se kad sam radila istraživanje za master tezu, na uzorku od preko 5000 ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, na pitanje koje su mane ulaska BiH u EU, 65% ispitanika je odgovorilo sa nekom verzijom Ne bi nam dali da pravimo našu rakiju/okrećemo meso na ražnju/pijemo kafu/previše se radi/pravila su prestroga, itd. E u tom grmu leži zec.

Ako hoćeš švedski standard, haj’ ljube u Švedsku (ili bilo koju drugu zemlju po želji). Ima tu i one uslovljenosti kulta velikog vođe, jugonostalgije koja je odavno prerasla okvire korisnog i postala ideologija izgovora (eee, u to vrijeme je bilo, pa guc kafe, uzdah i pogled na okupljenu grupicu ljudi koji još imaju snage da protestuju nešto, šta pojma nemamo, ali će garant zakrčiti saobraćaj, mamu im).

Otići ili ostati kao najradikalnija politička izjava

E tu dođemo do sledeće faze. Ljudi koji sad odlaze su oni isti koji su godinama bili na protestima. I još više, oni koji su sve pokušavali da od ovog naprave nešto bolje. Tu je ta otići ili ostati dilema postala najradikalnija politička poruka koju oni mogu poslati vladajućim strukturama (ne samo vladi, no i vladajućoj većini kojoj stanje odgovara).

Idem da se ne vratim.

Previše važnosti pridajemo tom otići ili ostati. Jer ne znamo kako drugačije da iskažemo nezadovoljstvo i nemoć. Otići ili ostati je super smiješno. Odeš danas, živiš negdje 10-ak godina, onda se vratiš. Onda opet odeš. I sve tako. Svijet kao globalno selo odavno shvatio ovaj koncept. Nomadi kao novi koncept življenja. Samo u belaj državama još nađeš taj koncept moraš-ostati-makar-patio-jer-ko-će-spasiti-ovu-državu ili odoh-da-se-ne-vratim.

Mi koji smo već otišli se onda nađemo u tom nekom čistilištu gdje ljudima nedostaješ, a svi ti govore da se ne vraćaš jer je to znak neuspijeha ili ti samo žele dobro. Ili ako nemaš želju da se odmah vratiš, onda si izdajica roda svoga i lako je tebi dijasporo.

To što ne poznajem niti jednu porodicu koja ne bi sastavila kraj s krajem da im nema Western Uniona, to nema veze. Patriota, busam se u grud, ja sam ostao uprkos svemu. Ja sam mišljenja, gdje god da si, šta god da radiš, ostani samo ako ti je dobro. Inače se makni, nauči nešto novo, pa ćeš lako da se vratiš ako ti se vraća da popravljaš stvari.

Sekiracijo, hljebu naš nasušni

E, ali tu ide kulturološka uslovljenost sekiracije, hljeba našeg nasušnog. Navikli smo da kukamo. Jeste, imamo razloga da kukamo. Nije, nismo jedini. Jeste, to je ljudska osobina, ljudski mozak je mini kompjuter. Kompjuterima trebaju algoritmi i problemi koje će rješavati da bi bili korisni. Naš mozak mora da vidi svijet u problemima da bi iste prevazišao i osjećao se korisno. Takvi smo.

E sad, na sve to dodaj još Balkan. Ne smij se, oplakaćeš. Stavi kamenčić u cipelu. Ne govori nikom dobre vijesti dok se ne ostvare. Zaveži crven končić oko ruke radi uroka. Ne možeš da nađeš ljubav/posao/sreću – garant su sihire, znam sjajnu ženu/hodžu za to. Činjenica da većina nas u momentu zna gdje naći nekoga ko skida sihire ili saljeva stravu govori mnogo. Ne znamo mi da pričamo ako nam nije teško. Da ne pričam o tome kako provodimo godine svog života u komentarima portala koji objavljuju najveće smeće od vijesti. Kad ste zadnji put čuli neku dobru vijest, a da je niste stavili u kontekst naći-će-budale-način-da-to-sjebu-ovdje.

Pitajte ljude oko mene u poslednjih godinu dana od kako sam se izliječila od ovog koncepta. Na pitanje kako si, ja odgovorim sa odlično. Muk. Slobodno privuci još jednu stolicu za zbunjenost, toliko je opipljiva. Aha, pa super, khm, nego jesi čula… i onda krene. Jarane, pitaj me što mi je odlično (ovako ja bliskim ljudima, one malo dalje samo pustim). Nije mi odlično što nemam nikakvih problema u životu, nego uprkos njima. Nije to nedostatak trauma u životu nego post-traumatski rast. Ima i to, vjerujte mi, nije samo post-traumatski stres poremećaj, ima i post-traumatski rast. Ništa manje vrijedan nije život ako ga niste zaslužili patnjom. Život je toliko komplikovan sam od sebe da nema potrebe za dodatnom dramom.

I ne, to ne znači da si u fazonu meni-dobro-daj-da-ignorišemo-probleme, samo znači da vidiš problem, pokušaš da ga riješiš, ali ne vežeš sopstvenu vrijednost uz to rješenje. Ti si ono što radiš, ne ono što si uradio.

Bosanski san: biti kreditno sposoban

Nažalost, bosanski san ovih dana je biti kreditno sposoban. Biti kreditno sposoban znači sljedeće: imaš stalni posao i isti si imao bar šest mjeseci/dovoljno te plaćaju da preživiš i odvojiš mjesečnu ratu/želiš da se skrasiš/imaš dvoje ljudi u tvom životu koji te vole dovoljno da ti budu žiranti. Logikom posla, onda je dio tog sna da posao na kojem jesi zadržiš do kraja života.

Ne zato što taj posao voliš ili te inspiriše. Nego imaš kredit, makni se mobinga samo ako imaš rezervu (i hrabrosti da tražiš novi posao krišom jer ako te uhvate, noga ti je svakako). Umjesto da razvijamo sebe i svoje vještine tako da se poslodavci javno otimaju o nas. Ili razmišljamo o pokretanju sopstvenog posla. Ili razmjene na godinu/dvije u drugu branšu.

Svijet odavno ne funkcioniše tako. Naši roditelji su radili cijeli život na istom mjestu, u istoj firmi. Naše generacije će raditi u pet različitih firmi/karijera. Djeca oko vas će raditi pet poslova u isto vrijeme, naizgled totalno nevezanih.

Ali ne, de ti sine završi fakultet, uči, radi, sagni glavu, ne talasaj, uvali se u fotelju, radi što manje možeš, uzmi kredit za stan i odgajaj djecu u istom fazonu. I to dolazi od ljudi koji nas vole. Ali koji ne razumiju ni nas ni svijet oko nas.

Nije više trbuhom za kruhom, sad je srcem za snovima

Došlo novo vrijeme. Osjeća se to čak i kod nas. Mi što idemo, ne idemo više trbuhom za kruhom, mi idemo srcem za snovima. Hoćemo ne samo ladno-a-standard, hoćemo svijet u kome možemo da rastemo. Da se razvijamo. Da gledamo djecu koja vole ko su i šta postaju. Da živimo u svijetu mira i blagostanja i voljenja komšije.

I šta god vam crna hronika rekla, ne dajte da vas zavaraju, upravo u takav svijet i plovimo. Svijet se razvija mnogo brže nego što se raspada. Što može biti strašno. Kad si naučen da se pripremaš na najgore (ćuti, može biti gore), onda prihvatiti da možeš sve što želiš znači smrt tvom starom identitetu. Uguraše nas u kalup žrtve, čitava ljudska bića sa potencijalom superheroja. Nećemo ga svi ostvariti, nekad je lakše patiti poznato nego uspjeti nepoznato, ali koliko je vrijedno, to se ne može opisati dok ne krenete.

Zajebi šta si završio, koji stepen imaš, gdje ti je radni staž, jesi li patriota, sve definicije svijeta.

Prvi korak – šta želiš? Drugi i ključni: Zašto želiš to što želiš?

Kad to odrediš, onda ćeš znati kako to ostvariti. Bilo u Bosni ili Švedskoj. Ili na Marsu, samo što nismo.

I za kraj, obavezno štivo za danas – pogledati VIDEO. Obavezno do kraja.

Piše: Jelena Močević

Tekst preuzet sa bloga: Zagrljajnost