Ako bismo išli za lakim ili makar najočiglednijim odgovorima, onda bismo spominjali neke političare, ili nekog političara, kukali bismo navodeći sumorne cifre koje svjedoče o još negativnijim ekonomskim i demografskim trendovima, svjedočili bismo o strahu i mržnji koji su zakovali ovaj prostor i koji mu ne daju nikako da krene naprijed. Nema previše prostora optimizmu i pozitivnoj energiji na Balkanu.

Desio nam se jedan zabrinjavajući proces, nevidljiv ali izuzetno ozbiljan. Ako svako društvo u principu na raspolaganju ima samo dva resursa, a to su ljudi i priroda, kod nas je došlo do užasavajućeg rasipanja tog prvog resursa. Ne samo da svake godine gubimo svoje najbolje, najtalentovanije i najučenije ljude, ne samo da ostajemo bez radne snage, nego je generalna linija percepcije i onih talentovanih mladih ljudi koji ovdje ostaju povukla na stranu koja se svodi na puko kritizerstvo, patetisanje, tračanje, olajavanje. Htjeli smo razvijenu, energičnu i modernu Republiku Srpsku, sa Banjom Lukom kao generatorom njenog razvoja i emancipacije, a dobili smo jednu uplašenu, ogorčenu i matoru Republiku sa Banjom Lukom kao sinonimom palanačkog duha i kasabskog mentaliteta.

Frontal je redovno upozoravao na činjenicu da Republika Srpska, i Banja Luka kao njen centar, apsolutno nemaju prepoznatljive ljude na regionalnom planu kad je riječ o biznisu, sportu, kulturi. U principu, čak ni u politici koja je naša nacionalna top disciplina. Naš najpoznatiji političar nije svoje regionalno mjesto dobio zbog svojih vizionarskih ideja i konkretnih stvari koje je napravio, nego zbog vještine nametanja problema u određenim trenucima. Takva politička vještina nesporno nije za potcjenjivanje, no stvar sa njom je u tome što ne možete vječno na njoj da živite, a pogotovo društvo sa njom nema neku specijalnu perspektivu. U principu, mi nemamo pet ljudi koje možemo poslati ne u Nju Jork, ne u London, ne u Beč, nego niti u Beograd i Zagreb pa da tamo budu relevantni sagovornici. Mi nemamo ljude koji su bitni vani. Nismo nikome interesantni van naših granica. Mi mu dođemo kao neko slijepo crijevo, nikom potrebno i relevantno samo kad zaboli.

Sve navedeno definitivno je posljedica bavljenja samim sobom. „Dabogda se bavio samim sobom“ jedna je od najtežih narodnih kletvi, i to sa razlogom. A mi smo se poodavno zabavili sami o sebi. Onaj ko bi među nama mogao da postane dobar privrednik, političar, umjetnik-on najviše svoga vremena i energije troši na bavljenje drugim privrednikom, političarem, umjetnikom. Malo mi imamo kafana, a njih valjda imamo najviše po glavi stanovnika u Evropi, koliko tračamo jedni druge kad nismo zajedno, a kad smo zajedno onda tračamo one druge pred kojima smo prethodno tračali one prve. To je nevjerovatno trošenje resursa i vremena, to je uludo trošenje života.

Sva uspješna društva stekla su taj epitet time što su imala ekspanzivnu filozofiju. Da ne dužimo, ona znači da ako si talentovan novinar, preduzetnik ili muzičar u Banjoj Luci, idi čovječe odmah i napravi nešto u cijeloj regiji. Pusti Banju Luku, pusti lokalne birtije, mladost i život će brzo iscuriti i ne zaustavljaj se dok ne iskoristiš sve svoje potencijale.

Mi u Republici Srpskoj trebamo upravu tu ekspanzionističku dinamiku. Trebaju nam ljudi koji će postati konkurentni i relevantni u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Sofiji, Atini, Ljubljani. Da bismo to realizovali nećemo moći činiti one stvari na koje smo navikli. Novak Đoković nije postao Đoković tako što je lamentirao kako u Srbiji ništa ne valja, kako prvo treba promijeniti politički sistem, ekonomiju, vlade, skupštine, tradicije, nego što je na individualnom planu učinio sve što je moguće. Takvih Novaka očajnički fali Republici Srpskoj. I tu je naš osnovni problem: nismo siromašni i depresivni zato što imamo ovakve ili onakve političare, ili zato što nas niko ne voli, nego zato što smo u principu imali nekoliko generacija bez dovoljno talenta. To je bolno za priznati, još bolnije za reći, ali zaista smo imali deficit sa talentom u proteklom periodu. I zato recikliramo neprestano bivše polutalente, jer nema boljih.

Naravno, društvo ne može samo čekati da se pojave neki genijalci koji će da preokrenu stvari naglavačke. Ali, može biti realno i iskreno samo prema sebi. Ok, imamo prosječne ljude, prosječne sposobnosti i u ovom istorijskom trenutku realno je moguće jedino otvoriti zemlju, povezati se sa onim našim ljudima koji nisu pristali da čekaju da im dođe starost a da ništa ne naprave i koji su otišli u bijeli svijet, te u sinergiji sa njima koliko-toliko upristojiti ovaj prostor. Koristiti njihov know-how i novac, popraviti infrastrukturu, povezati mjesta i ljude, te konačno početi na stvaranju preduslova da nekad ovo mjesto bude bolje.

Najenergičniji, najsposobniji i najbolji naši ljudi više nisu u Republici Srpskoj, a postepeno ćemo ostajati i bez onih koji su im najbliži. Oni koji su željeli da mijenjaju stvari su otišli tamo gdje je to moguće. Potencijal za razvoj Republike više nije u njoj samoj, nego van nje. Zbog toga je jedino racionalno otvoriti se prema tim svojim ljudima i omogućiti im da povratno pozitivno djeluju na ono od čega su otišli. U Republici Srpskoj i cijeloj BiH više nema potencijala za razvoj i zato je društvu očajnički potrebno da se otvara prema novim idejama i prema drugim ljudima. Primjera radi, iako imamo ogroman broj nezaposlenih mi smo zapravo u ogromnom deficitu sa edukovanom i efikasnom radnom snagom, zbog čega nam upravo u ovom trenutku treba radnika sa strane. Paradoksalno, ali je to tako.

Definitivno nam predstoje godine restrukturisanja Republike Srpske. Ona je došla go faze kad će, narodski rečeno, morati da okrene na neku stranu. Ili u pravcu potpunog, prije svega biološkog nestanka, ili pak u pravcu ekonomske i demografske obnove. Koji će to pravac biti, nije izvjesno. Jedino što je izvjesno jeste da će Frontal nastaviti da prati razvoj događaja i da i dalje bude lučonoša opciji otvaranja i inoviranja Republike Srpske.

Redakcija Frontala